Ogledi strani prejšnji mesec

četrtek, 13. oktober 2011

TEŠANJSKI LJUBAVNICI IZ PROŠLIH VREMENA

                            TEŠANJSKI LJUBAVNICI IZ PROŠLIH  VREMENA

Pripremio : Subašić S. Hasan

Odavno me progoni misao da vam prenesem istinitu priču iz dalekih prošlih vremena tešanjskog kraja. Sve je zapravo počelo još  1878.godine, tačnije 4. septembra, kada je general major Austrougarske vojske Ludwig v. Pistory, komadant 71. Infanterie Brigade, I pješadijske divizije , bez otpora, zauzeo grad Tešanj. Bio je to događaj pogotovo ako se uzme da se desio nakon viševjekovne vladavine Turske.
 U gradu su ostali tragovi turskog vakta : begovi i age, begovske kule i čardaci, hanovi i kahvane, trgovine sa svojim tamnim i hladnim magazama, ćefenci puni svakojake robe , ekmečije, terzije, berberi, kasapi, sarači, kalajdžije.... A , ljudi - Muslimani, Srbi, Hrvati i ostali - , svjesni neizvjesnosti i promjena koje svaka promjenjena vlast nosi sa sobom, postadoše zabrinuti za svoju sudbinu. Ipak, mještani Tešnja, naviknuti da poštuju red i zakon, bili su nešto manje iznenađeni uvođenjem strogih zakona reda. Istina, bilo je i onih koji se nisu mogli da snađu u novonastalim promjenama pa ubrzo  propadoše. A događaja na pretek. Takav je i ovaj iz 1903.godine, kada u Tešanj pristigoše i akteri ove priče,priče koja govori o nesretnoj ljubavi između mlade plemićke žene i mladog konzula rodom iz Tuzle... Iako se ne sjećamo  tragičnih ljubavnih priča iz prošlih života naših krajeva (jer nismo bili  svjedoci u tome),prenošenjem onog što je zabilježeno, vraćamo i našu vezanost za te događaje, vadimo ih iz zaborava,  pa i aktere priče vraćamo među žive.

O ovom događaju pisano je u mnogim časopisima  prije više od četrdeset godina i to pod raznim naslovima od onog Tešanjski Romeo i Julija, Ljubav na Tešanjski način,do priče pod naslovom Jugoslovenski Romeo i  Julija autora Aleksandra R. Peranovića čije ću dijelove i sam prenijeti.


Uz prenošenje dijela tih tekstova, iznijeću i svoje impresije i sve ono što sam saznao o tom tragičnom događaju od tešnjaka Ibrahima Ćatića, zatim od čuvenog  Seada Midžića , doktora medicinskih nauka i profesora Medicinskof fakulteta u Zagrebu (koji je bio i dalji rođak mladog konzula), izvrsnog poznavaoca minulih događaja i poštovanog mještanina Tešnja Dragutina Tanasića ,  te doktora Ivana Petričevića,koji je prikupljao i izučavo  bogatu prošlost ovog kraja nakon što je kao ljekar došao iz rodne Dalmacije u naše krajeve. Kako sam imao čast i raditi  kao radiološki tehničar sa dr. Petričevićem zaista sam mu i danas zahvalan koliko je svojih saznanja prenio i na mene. On je i dovodio u Tešanj  dr. Midžića, a ja sam imao sreću da upravo sa ovom dvojicom velikih ljudi, obiđem grobove tešanjskih ljubavnika o kojima je riječ, a riječ je o Draginji - ženi gradonačelnika Savić Save i Nurdin begu Azapagiću koji se pojavljuje i pod imenom Ferid beg u  beogradskom časopisu Duga (moguće da se radi o i o pogrešnom navodu novinara kada je riječ o ovom drugom imenu). Ovdje napominjem i činjenicu da je i otac mladog konzula imao dva imena , tačnije : Hadži hafiz Mehmed Teufik ef. Azapagić.

Na putu za Tešanj
„Mlada plemkinja Draginja sjedila je u velikoj zatvorenoj kočiji pored muža Save, koji je dobio mjesto gradonačelnika u Tešnju. Već dva dana su u Bosni, a nikako da stignu. U početku joj je sve bilo novo i interesantno: age i begovi ozbiljni i kruti, kao balzamovane figure, koje prate naoružani do zuba pratioci; hanovi i konačišta sa pjevačicama; bule sa feredžama. Ali malo-pomalo sve to dosadi i izgubi draž nepoznatog..... Šta je čeka sutra, prekosutra, i ko zna koliko dana i noći, dok joj muž ne stigne reputaciju i slavu, a samim time premještaj u neki veći, evropskiji grad. Da je dobro, nije – mislila je. Nekada je Tešanj bio veliki grad, vjerovatno su ga podigli Rimljani . Evans je o svom putu kroz Bosnu zabilježio da je Tešanj jak centar Bosne. U to doba putevi za Sarajevo i jug vodili su preko njega... Poslije Šamca, kasabe na ulazu u Bosnu, preko Modriče, Doboja i Odžaka kola su za sobom ostavljala sve više puste i divlje predjele, zalazila dublje u divlji kraj Bosne. Zemljište je postojalo brdovitije i izazivalo u njoj bojazan i nezadovoljstvo; prašina debela i opra već odavno je popala po kočiji, na njoj grb i ime njenog muža prevučeni pozlatom. Kuda, i kako? Kako u toj pustoši provesti najbolje godine svog života? Obje noći on je proveo u kasabama, vjerovatno u hanovima, s prijateljima i novostečenim poznanicima, vraćajući se tek pred polazak kočije, ostavljajući je samu da strahuje i razmišlja o hanskim sobama , ispod kojih su se čuli vriska i smijeh, neobuzdan smijeh jeftinih kafanskih žena, izmješan s lupom stakla i grubim muškim psovkama.

Poslije neprespavane noći Savi su kočije bile udobne i prijatne; nije osjećao ni prašinu ni truckanje. Duboko zavaljen u sjedište, najveći dio puta proveo je spavajući, tako da nije imao vremena za razmišljanje o divljini kroz koju prolaze. Kada bi kola naletila na neki veći kamen, on bi samo za trenutak otvorio oči, pospano pogledao, promrljao nešto nerazumljivo, okrenuo se na drugu stranu i produžio da spava.

- Savo!... Savoo! Blizu smo Tešnja, treba da se malo rasaniš i dotjeraš. Neće biti lijepo da te građani Tešnja vide takvog rasčupanog i podbuhlog....Vjerovatno te očekuje cio grad. Večeras će sve oči biti uprte u tebe. – Pa šta ako će me čekati – Glas mu je bio nježan, baršunast i mehk. – čekaće gradonačelnika. Nisam ja sluškinja Slava da se uparadim i stavim na lice, pred ogledalom masku dobrote i čednosti prije nego što se pojavim pred skupinom eminentnih ličnosti. Ne moram čak ni da se pojavim večeras, izvini me i kaži da sam bolestan, izmisli nešto što će me opravdati. Žena se čvrsto uhvati za sjedište ispunjena silnim bolom i zaplaka. Nije to bilo samo večeras. Jednom bi se nekako dalo i podnieti, ali od kako se udala za njega uvijek je nešto, išlo kako ne treba, uvijek nešto drugačije nego kod normalnog svijeta; uvijek je ona morala da crveni, da se trudi da izgladi stvar, da zataška. On je sve u životu prihvatao da teče stihijski, od danas do sutra, važno je bilo samo da se provede. Ne bi ovo mjesto gradonačelnika dobio, da ona nije pisala, tražila veze, molila....“

- Prevario si me....prevario. Kada si tražio da se udam za tebe bio si pažljiv i nježan, obećavao si brda i doline. Sav si se rascvetavao od nježnosti. Danas je za tebe važnija  Slava . Ona ti je saučesnik i prijatelj kada treba da se nešto od mojih očiju sakrije. Dođe mi ponekad da zbacim sa sebe sve te skupocjene haljine i odem u nepoznato. – Ali ženo, nisam ja kriv, život je svirep i nemilosrdan, ne živimo kako hoćemo... progovara Sava tužno, sa pomalo patetičnim zanosom. Da bi ti nosila te skupocjene ukrase, najbolje haljine, da bi živjela na ovako visokoj nozi da ja nisam na ovakvom mjestu !? A? Ne budi samoljubiva i nepravedna... Osjećam da nešto nije uredu sa tobom poslednjih dana da me nekako drukčije posmatraš....Dugo su ćutali. Ona je drhtala plačući pripijena uz njega; ramena su joj se tresla. On je držao nježno obgrlivši je i razmišljao – „Premorena je. Proći će je to“.... – Nakon zaustavljanja kočije i otvaranja vrata pojavila se sluškinja Slava i obratila se riječima: -Molim vas, gospođo Draginja, hoćete li preći u zadnju kočiju da se malo dotjerate; na ulazu smo u grad. Jesen je već dala svoj  pečet Tešnju. Lišće pod naletima vjetra kotrlja se u ludom hodu. Vjetar puše glavnom ulicom diže oblake prašine lišća, grančice se lome pod neletima vjetra kao da padaju iz tamnog oblaka koji se nadnio nad gradom spreman svakog trenutka da ga poklopi i uništi ono malo svjetiljki u glavnoj ulici. – Baš dobrodošlo – kaže Sava. – Bar će biti manje spremnih da me većeras ovako umornog ispituju i posmatraju. Očekujući oluju koja je svakog časa mogla da otpočne, svijet se sklonio u kuće. Gradić je izgledao napušten i pust, davao je izgled još veće kasabe nego što jeste. Nije bilo teško naći kotarski ured, gdje će mu biti i kancelarije i stan. U pismo je jasno stajalo: najveća zgrada u centru grada. Očekivali su ih, jer prije nego što su izašli iz kočije, nekoliko uglednih građana dostojanstvena držanja, već je bilo kraj kola. Svima  je na licu lebdjelo pitanje: Kakva je, kakva mu je žena!? Da li će uspjeti sa njim da se sprijatelje?
Draginja je bila mnogo mlađa od njega što je sigurno izazvalo komentare. Nije bio siguran da je svojom pojavom izazvao simpatije ili negodovanje, a nije se ni trudio da uradi nešto više od uobičajenog poznanstva. Bio je umoran i sve što je želio bilo je da taj ceremonijal upoznavanja što prije prođe pa da ode na počinak. Draginja ga je čvrsto držala za ruku sva razdragana, okružena gomilom radoznalih, klimoglavom lijevo – desno. „ Nije čak ni toliko loše koliko sam mislila, - pomisli elegantna gospođa. Istina bio je tu i po neki Turčin sa ogromnom čalmom oko glave i brčinama kao u janičara u starim knjigama, ali oni nisu gledali ni krvnički ni negostoljubivo, nisu izgledali pijani i silnički raspoloženi kao oni koje je sretala na dugom putu po mejhanama  kroz Bosnu“.

Dolazak mladog konzula
„Prvi dani u Tešnju prolazili su vrlo brzo i Draginji i Savi. Stan i kancelarije su se nalazile u istoj zgradi, u istom hodniku, tako da su veliki dio dana provodili zajedno. Sava je počesto, ako nije bio odsutan, navraćao  u stan. Draginja je odlazila u grad u kupovinu. Kada dođu karavani iz dalekih krajeva, kupovala je lijepe stvari sa Istoka  i nemajući posla po nekoliko puta razmještala stvari po sobama. Ako nije morao negdje službeno da putuje, a niko ga nije uznemiravao, u radu bi ostajao zatvoren u kancelariji, prevrćući po starim spisima iz kojih je upoznavao istoriju tešanjskih porodica. Naveče bi sjedao u kočiju, malo se provozao kroz zabačene dijelove grada. Katkada se izvezao do Teslića ili Tešanjke ređe do Doboja. Ponekad je navraćao u neki od hanova, uživajući u laskanju kojima su ga obasipali, i ostajao po cijelu noć. Radovao se dolasku mladog konzula iz Skadra u Tešanj.“

 Ko je bio mladi konzul Nurdin beg Azapagić?  Bio je to sin hadži hafiza Mehmed Teufik ef. Azapagića  rođenog 1838. godine u Tuzli. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Tuzli. U Istambulu je završio teološke nauke. Po završetku školovanja vraća se u Bosnu i  služi kao upravitelj ruždije u Sarajevu. Godine 1887., po osnivanju šerijatske sudačke škole u Sarajevu, postavljen je njenim prvim direktorom. Na tom položaju ostaje sve do 1893. godine, kada je postavljen reis-ul-ulemom u Bosni i Hercegovini. Poznavao je arapski, turski i perzijski jezik, a djelimično i njemački..... Sina Nurdina je školova u Beču na višoj konzularskoj školi. Po završenom školovanju postavljen je za konzula u Skadru (Albanija). Kako je stanje u Skadru bilo vrlo rovito, bojeći se za sigurnost sina, hadži hafiz Mehmed Teufik ef. Azapagić iskoristivši svoje veze sa Austrougarskom vladom, isposlova premještaj svoga sina iz Skadra za konzula u Tešnju. Dolaskom mladog, evropski obrazovanog i intelegentnog Nurudin bega za konzula , Savo je sve više vremena provodio u kancelariji sa kojim je mogao da razgovara o svim problemima. „S obzirom na evropsko vaspitanje, nije mogao naći sebi nekoga bliskog među žiteljima u varoši, a i priroda posla ga je na neki način vezivala za gradonačelnika Savića. Malo - po malo postali su veoma bliski. Mladi Azapagić bio je rado viđen gost u kući Savinoj. Mlad i lijep, lijepo obučen, po evropskoj modi bio je čest predmet razgovora tešanjskih djevojaka. A kako su se najčešće počeli izvoziti skupa, to i Sava poče ponova da vodi momački život. Često je dolazio kasno kući, a ponekad uopšte nije, izgovarajući se poslom. Izmišljao je najrazličitije potrebe za putovanjem. Draginja je bila svjesna da su to jeftine priče, to za nju nije bilo ništa novo. Umjesto da se ljuti na mladog konzula što joj vodi muža, Draginji je mladi konzul neobično prirastao za srce. Primjetila je da i on nju posmatra s neobičnim simpatijama, toplo i drago kako je dosad niko nije gledao.

„Možda mi se to samo čini – mislila je, možda to dolazi otuda što ja njega sa simpatijama posmatram. Ili me želi....“ No, taj trenutak nikako da dođe. Mladi konzul nikako nije htio sam da dođe, izuzev kada ga Sava dovede. A onda nije bilo vremena za razgovor u četiri oka. Baš sam glupača – pomisli jedno večeri, dotjerujući se prije nego što će Sava doći da je povede u pozorište. Pa konzul neće sam da dođe, vjerovatno ne želi da napakosti Savi, ili... Vjerovatno ima nekog mladog i lijepog, nekog za koga je vezan i kome je vjeran. Ja sam već pomalo prestara da bi za mnom zaželio kod takvih mladih djevojaka. Kako onda sebi da objasnim zašto me je onda tako posmatrao, zašto mi je uzvraćao tople i nježne poglede. Već prvo veče kada je sa Savom došao u kuću, primjetila je da između nje i njega struji nešto toplo i neobično. Nešto što nikada nije osjetila. Kad su zatim legli dugo nije mogla da zaspi; osjećala je nemir, sladak i prijatan, snažan i zdav  smjeh, davao je njihovom susretu pečat neobičnosti. Ako se tome doda ljepota i elegancija mladog konzula, nije čudo što je bila uznemirena. Svaki put kad Savo ne bi obraćao pažnju na njega, uzvraćao joj je nježne i tople poglede.“ „Zašto onda nikako neće da navrati? – kao crv nagrizala je misao. Možda zato što je Musliman, a ja sam Srpkinja, neće da pogazi vjeru. Ja bih je ipak pogazila ! Trebalo bi da se stidim, već činim nešto grešno, pored muža želim da imam još jednog. Samo da navrati kada Save nema kod kuće, znaću šta je posredi, biće mi lakše kada budem znala šta je prepreka svemu tome. Da Savo sazna.....“ Te večeri su članovi „Gajreta“ (pozorišno društvo) slavili godišnjicu svoga postojanja. Trebalo je da se slavi i u Sarajevu, ali kako nisu imali materijalnih mogućnosti priređena je proslava u Tešnju. Došli su gosti iz raznih krajeva Bosne. Samo jedna misao joj se vrtila po mozgu: da se dotjera i da bude lijepa. I on će vjerovatno biti, treba da ga osvoji. Sava je pozvao da prisustvuje kao počasni  član, rekao je da se spremi, doći će da je povede. Obukla je najbolju haljinu koju godinama nije oblačila i za koju je već odavno bila počela da smatra da je odviše mladalačka. Dekolte i jako naglašena u struku, nekada je isticala obline njenog savršenog tijela. „Ipak me je brak unakazio. Ostavio je tragove na mom tijelu“ Ta misao dovede je do  ludila. Zar da mu ne budem lijepa? Da dozvolim da ga neka druga preokupira.“

Čežnja u oku i prvi poljubac       
„Očekujući Savu da joj pomogne, ponovo je popravljala steznike i nabore na haljini. Kada su se vrata otvorila, najpre ulazna a zatim sobna, nije ni za trenutak pomislila da bi to mogao biti neko drugi nego Savo. Nije mogla da vjeruje svojim očima: na vratima je stajao on, Nurdin beg. Sve drugo je očekivala, samo to ne. Zastala je u pola pokreta, ukočila se. Na licu joj se ogledale grimase zbunjenosti i dobrodošlice. – O moje poštovanje vašoj visosti, gospon Azapagiću..... – konačno je postala svjesna. –Ljubim ruke,... i želim vam lijep dan, gospođo Draginja. – Primjetila je da mu glas nije baš tako siguran, kao prošli put, da je blag i da pomalo podrhtava. Ni on sam nije bio tako siguran, iz pokreta mu je izbijala zbunjenost i nesigurnost. Gospođo Draginja... – Gospodine Azapagiću, oprostite ! Uđite i sedite. – Zatim se odmače od ogledala i, sva lepršava i nježna, priđe mu i pruži ruku da je poljubi. I on je osjećao da se u njemu dešavaju promjene, kao da je blizina ove žene iz njega izvlačila sve same želje  da je ima. To je bilo tako snažno da je gubio kontrolu nad sobom. Mahinalno je kleknuo prihvativši je za ruku, u kojoj je osjećao kucanje damara, i spustio svoje usne. Dugo je ostao tako, nije želio da se poljubac završi. Ona mu je drugu ruku stavila na glavu, u kosu. Ruku kojom ju je držao stegao je oko njene male mirišljave šake, a drugu je blago uvukao u rukav njene plave haljine. Ona se tresla kao u groznici, pripijena uz njega. Osjećao je kako gori, kroz haljinu je izbijala toplota njenog bila, i miris blag i opojan. Od tog prvog strastvenog poljupca drhtala su im tijela.

„ Šta će kazati Sava, ako sazna! ? Šta građani Tešnja ako pukne bruka?“.... No čežnja je bila jača. Pritisnuo je uz sebe i strasno poljubio. Ona se nije opirala; naprotiv, pripila se uz njega svom snagom. Ljubio ju je strastveno, polahko i zavodljivo. Ona se sve više prepuštala njegovim usnama i na taj način izražavala svoja skrivena osjećanja prema njemu. Na trenutak je nastao predah, nastala je tišina neprijatna za oboje, čulo se samo teško disanje. Ona postade svjesna kolikom se riziku izlaže; svakog trenutka je mogao neko da naiđe. Blago se izvila iz njegovog zagrljaja, gledajući ga molećivo u oči. On se diže polahko, zbunjen i crven, pitajući se šta se to s njim dešava. – Znam da je grešno ovo što radim, ali ne mogu drugačije, ne mogu da odolim iskušenju – prošaputa sa zanosom mladi Nurdin beg . – Ja vas mnogo ljubim... više nego što bih smio.... i više nego što bih želio. – Da, grešno je.... ali Bog mi je svjedok, i sama sam se odupirala ovome, mada sam željela i čeznula da dođete sami – strasno je rekla Draginja. – Slaba sam, slaba prema vama. Sava neće moći da vas izvede pa je poslao mene da vam pravim društvo, gospođo  Draginja. On ima neki posao sutra u Doboju te neće moći izaći sa vama obzirom na to da će proslava trajati duboko u noć. Možda će navratiti.....
- Zašto toliko izmišljate, ja nisam dijete – upade mu Draginja u reč. – Znam ja da je to samo izgovor da negdje ode i da se provede. Odavno sam svjesna da vodi raskolašen život. Toliko dugo da sam već na to navikla. No, nemojte misliti da i ja tako živim: ne, nikad još nisam iznevjerila obećanje na vjernost dato pred oltarom. Ali otkad sam srela vas ja više sama sebe ne prepoznajem – rekla je jednostavno, posmatrajući upitno mladog Nurdin bega.
Kada ih je kočijaš obavjestio da su kočije spremne, izašli su : ona naprijed zadovoljna i podmlađena, visoko dignute glave i ukočenog držanja on za njom opčinjen ljepotom i elegancijom. Kočijaš je otvorio vrata, a Nurdin beg je nježno uhvati za ruku i čvrsto stisnuo, a ona je odgovorila stiskom. Drugom rukom pridržao joj je haljinu da ne padne po stepenicama kočija. Prije nego što se smjestila, on je već obišao kočiju i bio unutra. S neskrivenom čežnjom bacili su se jedno drugome u zagrljaj. Čekajući da Draginja izađe pa da se spremi, Sava je stajao i posmatrao kroz prozor kancelarije ulicu i kočiju. S tog prozora često je posmatrao njen odlazak kod prijatelja i uvijek bi mu mahala kroz otvoren prozor kočije prije nego što kočija pođe.Ovog puta je uzalud čekao, vrata na kočiji nisu se otvarala, nije čak ni glavu okrenula prema prozoru dok je ulazila u kočiju. Nije ni slutio pravi razlog. „Vjerovatno je tužna što nisam večeras s njom“ – bilo je sve što je pomislio. Zadovoljan, ugasio je cigaretu u pepeljari i polahko izašao u dvorište u kome se već hvatao sumrak. Djecu je Draginja poslala kod Gverićevih zato što je sluškinja Slava zamolila da i sama ode na proslavu, zbog toga nije ni zavirio u stan. Zadovoljno je koračao prema kući nekadašnjeg paše Mehmeda, jednog od najbogatijih ljudi u tom kraju, s kojim se dogovorio da noćas posjete jedan konak na drumu prema Banja Luci u kome su držali odlične istočnjačke plesačice. Proslava će vjerovatno dugo trajati i niko neće postavljati pitanja ako kasno dođe, ili ako uopšte ne dođe.

Opijeni i zaneseni naletom lude čežnje nisu ni primjetili kada su stigli do Vašarišta, gdje se održavala proslava. Kočije su bile zatvorene i zavjese na prozorima navučene, tako da je kočijaš morao da siđe i lupa u vrata, što ih je otreznilo. Iznenađena i zbunjena, naglo se odvojila od mladog Nurdin bega i otvorila vrata na kočiji. Haljina joj je bila izgužvana i frizura pokvarena, i lice joj je odavalo stanje u kome se nalazila, tako da je kočijaš blenuo u nju kao da vidi biće sa druge planete. Šutili su trenutak, prvi se snašao Nurdin beg, zalupio je zbunjenom kočijašu vrata pred nosom i rekao nježno Draginji da se dotjera. On je izašao i rekao kočijašu da gospođi nije dobro i da će morati malo da sačeka. Zatim se vratio u kočiju i nježno joj milujući vrat i ruke pomagao da se spremi za izlazak iz kočije. Smirena i malo dotjerana izašla je sa Nurdin begom iz kočije i rekla kočijašu da može ići. – Nešto mi nije dobro, vratićemo se pješice. Slobodan si, izuzev ako Sava bude želio da dođe.

Počelo je na Obješenici
Na proslavi je bilo mnogo svijeta iz više krajeva Bosne. Svi su bili obučeni po najnovijoj modi. Ona to nije primjećivala, nikog i ništa nije vidjela. Bila je fascinirana njegovim prisustvom. Uporono je gledala u njega, kao u nešto veliko i nedokučivo, sačekivala da se susretne s njegovim pogledom, da ga pomiluje svojim očima ispunjenim požudom. Zamolila ga je da je povede negdje. Izvinila se poznanicima rekavši da joj je zlo i da mora kući. Samo što su izmakli očima radoznalih ponovo su pali u dug i strastven zagrljaj, ne vodeći računa o slučajnim prolaznicima kojih je bilo svuda. Vidjela je da ne idu kući i nije joj bilo krivo što je ne pita za dozvolu da malo prošetaju. Na prilazu trgu skrenuo je desno i poveo i nju, preko neograđenog i zapuštenog groblja Obješenice , gdje su se sahranjivali  Muslimani koji nisu umirali normalno. Trebalo bi da se vratim – pomisli na trenutak, ali shvati da nema snage da mu se odupre, da je slaba da bi mogla da ostane sama. – Bojim se, bojim tvog prisustva, Nurdin beže, On  joj poljupcem toplim i dugim prekide započetu rečenicu, uhvati je čvrsto oko pasa i kao malo dijete ponese između grobova. Kada su dovoljno zamakli, da ih sa ulice neko ne bi mogao posmatrati, nježno je spustio pored sebe, skinu svoj crni frak, lagano je diže i spusti na njega. Bila je već duboka noć kada su pošli kući. Svuda okolo bilo je mirno i tiho. „Šta ako se Sava vratio ! Izmislići već nešto“, pomisli. Zatim dodade glasno : - U moj zreli svijet, staložen i miran, unio si nemir svog proleća, svoju mladost, - govorila je polako kao da produžava već nekad negdje započet govor. – Šta će biti kada u njemu napraviš haos? Ako to radiš večeras sa mnom, sutra odlutaš nekoj drugoj, kako da se smirim, sredim poslije toga? – Ne pričaj svašta, draga moja Draginja, - odlučno i sigurno reče Nurdin beg. – Niko nikada nije bio ovako snažan i jak i siguran sam da nikada nisam ovako volio kao što  sada volim. -  Ponovo je bio onaj stari Nurdin beg, siguran i čvrst u držanju i govoru. Bila je svjesna da mu, ni sama ne znajući zašto, vjeruje, pa ga još jednom prije nego što će izaći na trg privukla uz sebe i nježno poljubila..... Na vratima Konaka, zastade da se još jednom oprosti : - Doći ćeš već ? – reče molićavo i ne sačekavši odgovor poljubi ga brzo i nježno, a zatim  nesta u tami hodnika....

Sava ni sutradan nije došao. Djecu je ponovo poslala kod Gverićevih, a služavki je rekla da može izaći i danas u grad koji je bio pun pridošlica. To prije podne je provela kao u polu snu. Nije osjećala ni traga griže svijesti : muž, djeca, vjerski običaji – sve je bilo daleko i nestvarno. Najzad je negdje popodne neko blago zakucao na vrata. Nije imala toliko snage da kaže da može ući, niti da sačeka da on to sam uradi, nego je potrčala vratima i otvorila ih. Kao  juče ozbiljan pomalo tužan, možda pomalo zbunjen stajao Nurdin beg. Zastala je pred njim ukočena i uspravna. Posmatrali su se za trenutak, on je vjerovatno shvatio da je sama i da može dati srcu na volju. Privuče je k sebi, a ona mu se čvrsto pripi uz tijelo. – Već dugo te čekam, bojala sam se da nećeš doći. – A ja sam se bojao da nećeš želiti da me vidiš, da je ono sinoć bio samo trenutak tvoje slabosti, ili možda želja da se odužiš mužu. Baš smo oboje ludi. – Sasvim ludi – potvrdi Draginja ne bez zanosa. On je nježno obgrli oko ramena, prevede preko praga i zaključa vrata. „Ahhh“ – bilo je sve što je rekla kada ju je mladi konzul podigao i poneo krevetu ! Predveče je Nurdin beg izašao na zadnja vrata konaka raspoloženiji i veseliji nego bilo kada poslije dolaska u Tešanj. I ona je tako koračala. Izašla je na glavna vrata, na trg, prešla preko njega i otišla kod Gverićevih da dovede djecu kući. Našla je Savu kako spava umoran od puta i napora proteklih noći.... Sagela se i pomilovala ga nježno po obrazu. Prvi put otkako su u braku shvatila ga je i nije se na njega ljutila.“

Tako je to produžilo gotovo cijelu godinu. Sava je često bio odsutan, katkada i po nagovoru samog Nurdiun bega išao je tamo gdje će ga dočekati dobra rakija, zabava i plesačice. Odlazio je ostajao i zabavljao  se i ne sluteći ništa. Ženu često nije nalazio kod kuće, ali to mu nije smetalo, šta više bio je srećan što se ne mora opravdavati. Katkada je u kući nalazio i Nurdin bega, no ni tu nije vidio ništa sumnjivo; ovaj naoko fin i dobar mladić uvijek je imao nešto da ga pita, nešto da mu kaže...
Zajedno u smrt
Jednog dana sva našminkana i dotjerana, u haljini dobavljenoj iz Venecije, savršeno skrojenoj, više izazovno nego elegantno, Draginja je pogledala u Savu, koji je do pola držao  napunjenu čašicu rakije. – Treba da stignem kod Milanovića, rekla sam da ću doći do šest. – Hoćeš da kažeš da sada ideš kod njih? – pita Sava, a u glasu mu se osjeća uzdržan bjes. – Raspitao sam se kod nekih porodica kod kojih si govorila da odlaziš u poslednje vrijeme i saznao sam već dugo nisi tamo bila. Za trenutak joj se mogla pročitati zbunjenost sa lica, ali joj se brzo povratila sigurnost. – To je laž, gruba laž. Grad hoće da mi napakosti. – Sve ove godine gledao sam u tebi božanstvo, neobičnu ženu, a ti si to sve odbacila i isprljala, polomila i srušila u blato. – Zar ti nisi već odavno isprljao sve što se moglo isprljati, sve, sve do ništice , do blata,  sve što je bilo plemenito i lijepo u našem braku – rekla je Draginja i nasmijala se smjehom koji ga je dovodio do ludila. – Šta je s tobom ženo ? Da li si pobudalila? Nije ti sasvim popio pamet onaj mladi konzul? Kako ne shvataš već da si ti prestara za to, da imaš dvoje djece?
Nurdin beg je to veče uzalud čekao u jednoj mračnoj uličici da se Draginja pojavi. Nije ni slutio da je bruka pukla i da za njihove odnose zna i sam Sava. Kada Draginja nije došla u zakazano vrijeme  sišao je na trg na kome su ga ljudi podozrivo posmatrali i ne sluteći ništa popeo se u stan Savićevih. U hodniku ga susrela sluškinja : - Gospodar zna sve, malo prije se on i gospođa svađali. Te noći su ga prvi put vidjeli kako se opio do besvjesti. Zatim se to ponavljalo iz dana u dan. Ljudi su šaputali : proći će ga, mlad je, naće sebi drugu ljepšu i mlađu...Čaršijski dokoni muzeviri radoznalo su očekivali rasplet događaja. Njihova radoznalost se još više rasplamsala kada su se jedne večeri Sava i Nurdin beg susreli u kahvani i kada je Sava rekao jasno i glasno da svi čuju: - Ako te na trenutak vidim s mojom ženom, biće to za tebe poslednji susret sa bilo kojom ženom. Kasaba je svjesno zasjenila sve Savine duge izlete, lumpovanja, opijanja, zanemarivanja Draginje, a Nurdin bega i Draginju osvjetlila i ogolila. Prestavila ih kao polumrtve. Nisu imali nimalo osjećanja za njihovu ljubav nego samo žuč mržnje i zavisti. - „U kasabi se znalo da Sava nije u Tešnju i dokoniji građani koji su primjetili Nurdin bega na trgu posumnjali su da je pošao Draginji. Neki su, zauzeli mjesta preko puta kotarskog ureda i po doksatima, čekajući razvoj događaja.“ U sumrak su vidjeli veliku kočiju porodice Savić kako je izjurila iz dvorišta i brzo nestala prema periferiji grada. Kada se kočija nije vratila ni do pola noći, svjet je povjerovao da je Nurdin beg napustio Tešanj i poveo sa sobom Savinu ženu.

                                 ........................
Neprimjećen od znatiželjnika Nurdin beg se pojavio u stanu Savićevih. Kad ga je ugledala krenula je prema njemu u strastven zagrljaj. Jedva je čekala da ga vidi, zagrli, poljubi. Falio joj je njegov miris, okus....Pokušavaju se pribrati, plače Draginja. Bojala se nesreće dok su bili razdvojeni ali sada kada su se ponovo sreli, nesreća je neizbježna.Dugo u noć razgovaraju i uviđaju koliko je njiohova ljubav nespojiva sa silama koje pokreće ova kasaba.Svjesni da njihova ljubav nije stvorena po mjeri ovog svijeta, a da bi se i dalje mogli voljeti Draginja i Nurdin beg moraju umrijeti, a ako će umrijeti u smrt će otići zagrljeni. Popili su smrtonosni napitak. Smrt je, tako reći, spasila Draginju i mladog konzula da se suoče sa vremenom u kome oni ne bi mogli živjeti jedno bez drugoga. Samoubistvo Draginje i Nurdin bega je, ustvari, poslednji i vrhunski izraz njihove ljubavi.
 Je  li milostiva živa             
„Kada su ujutro došli podvornici da počiste kancelariju ureda, iznenadili su se kada su naišli na zaključana vrata, koja nikada do tada nisu zaključavana. Predosjećajući da nešto nije u redu silom su otvorili vrata.Ona je ležala presavijena preko nekog tijela opruženog po patosu. Sa vrata su se vidjele samo crne pantalone i lakovane cipele. Draginja je pokazivala znake života. Ona se na trenutak osvjestila, otvorila oči, tupo zureći u lica, oko sebe. Vjerovatno nije odmah shvatila šta se dešava. „Nurdin... Nurdin...bilo je sve što je uspjela da kaže“. Primjetili su da i Nurdin beg daje znake života. Pokušali su mu glavu podići.Pogledao je u ljude oko sebe i prošaputao „Je li milostiva živa“  da bi mu potom glava klonula. Na zapomaganje službenika počeo se okupljati svijet. Savu su odmah obavijestili i već popodne je bio kod kuće. Smiren i hladan ničim nije manifestirao svoja osjećanja, što su građani protumačili na najrazličitije načine.“

Nezapamćeno nevrijeme
 Vijest o smrti sina Nurdin bega zatekla je hadži hafiz Mehmed Teufik ef. Azapagića u Tuzli. Ujutro rano krenuo je fijakerom u Tešanj kako bi prisustvovao dženazi. Fijaker se nakon dugog puta zaustavio u Tešanjci da se nakratko odmore. Tu je hadži hafiz Mehmed Teufik ef. saznao da mu je sin izvršio samoubistvo ispivši otrovni napitak. Kada su se odmorili Teufik ef. Azapagić naredio je kočijašu da okrene fijaker i da se vrate u Tuzlu  odbivši otići sinu na dženazu. Po islamu je samoubica veći griješnik od ubice, da se tretira fasikom i nasilnikom prema samome sebi tako da su neki čak ustvrdili da se ne gasuli, da mu se ne klanja dženaza, poput pobunjenika, a neki su čak rekli da mu ni teoba neće biti primljena, kao vid pooštrene osude tog čina. (Ibn Abidin, 1/584) Međutim, vremenom je ogromna većina islamskih pravnika i sve relevantne islamske pravne škole zauzele su stav da se osobi koja je izvršila samoubistvo klanja dženaza namaz i da se na nju primjenjuju svi ostali propisi koji važe za ostale muslimane.

Sahrana i ukop  nesretnih ljubavnika, kako Draginje tako i Nurdin bega, prošla je, kako su savremenici prenijeli, nezapaženo i bez uobičajenih vjerskih ceremonija. Obadvoje su sahranjeni , može se reći, i u istom groblju.Naime, srpsko groblje je u njihovo vrijeme bilo odvojeno od muslimanskog zvanog Obješenica , samo jednom međom. Danas je tu terenska situacije, međutim, drugačije pa ova dva groblja razdvaja samo put. Nije beznačajno istaći da je to isto ono groblje na koje je Nurdin beg odveo svoju Draginju prve večeri u šetnju sa „Gajretove“ zabave. Takođe, nije beznačajan ni turoban i mračan opis bosanskih krajolika na putu  gradonačelnika do Tešnja kako je dat u dijelu preuzetog teksta novinara Aleksandra Peranovića iz 1972. godine. Sa ovakvim načinom opisa, siguran sam, da se ne bi složili ni mnogi putopisci iz onog vremena jer su u svojim pohodima na iste krajeve dali puno topline u divljenju njihovoj pitomosti i ljepoti.

Prema kazivanju Ibrahima Ćatića, slučaj je htio da se u isti dan sahrane i Nurdin beg i Draginja. Dan je bio lijep i sunčan, ali u trenutku spuštanja Nurdin bega u kabur (grob) iznenada se nad gradom pojaviše nezapamćeni crni oblaci sa olujom tako da se sve smrači kao da je mrkla noć. Oluja je rušila, kidala, gužvala sve pred sobom . Zatim i nezapamćen prolom oblaka sa jakom grmljavinom. Nezapamćeno i neopisovo, pričali su stari ljudi. Ibrahim je bio prisutan na sahrani Nurdin bega. On dalje kaže:
„Koliko god su tu svoju ljubav krili, nisu ostali neprimjećeni. Čaršija je tu imala svog udjela. Da bi se dodvorili gradonačelniku, izmišljali su i kojekakve laži. A, ustvari, Nurdin begu čaršija i čarsijski mešetari nisu mogli oprostiti što se zaljubio u „kaurku“, a Srbi Draginji što se spetljala sa „Turčinom“. Međutim,niko nije osuđivao gradonačelnika koji je vodio razuzdan i nedoličan život po okolnim mejhanama sa ženama sumnjivog morala dok je ženu povjerio na čuvanje mladom i lijepom konzulu.Nije moj poznanik Ćatić bio usamljen u svom mišljenju. I drugi njegovi savremenici su reagovali na način da je sve bilo uveličano i opterećeno mahalskim tračom, da se, na kraju, dvoje zaljubljenih nisu tek tako slobodno kretali kasabom ne krijući svoja osjećanja. Iz svega sam i sam izvukao svoje gledanje i zaključio da su  sve skrivene  ljubavne veze, po nekom nepisanom pravilu,  lude, divlje, slatke ali i obično kratke. Rijetko se one pretvaraju u nešto trajnije i smislenije! Bez obzira što su imali svoja skrivena mjesta gdje im niko nije smetao, Draginja i Nurdin beg su okruženi mahalskim svijetom svakodnevnice ove male kasabe koja ne prašta nikome greške njihovih svjetonazora. Nad njihovu ljubav nadnio se mač nepisanih kasabskih zakona. A Draginja i Nurdin beg su se o njihove zakone ogriješili kada su prvi put došli na proslavu „Gajreta“. Već sutradan su se mogla čuti šaputanja na obje strane, a oni kao djeca u ljubavi protiv roditelja; mladi protiv starih  dogmi i običaja. Ljubav Draginje i mladog konzula je velika, prava, romantična, ljubav koja ne zna za granice ni kompromise. Nasuprot tome,svijet kasabe od kojeg se nisu mogli da razdvoje nastavio je da priča o zabranjenoj ljubavi po kahvanama, sijelima, crkvama i džamijama. Tako su se mogli naći, i ustvari su se našli, i oni koji će o toj vezi sve potanko ispričati i gradonačelniku Savi, a odatle priča o velikoj ljubavi krenu drugim tokom i završi tragično ali ipak, ljubavnici ostadoše i mrtvi blizu i zajedno zahvaljujući dobroj bosanskoj tradiciji i kulturi njenih naroda. Neka i ovo mladi znaju da je gradsko groblje Obješenica u Tešnju po mnogo čemo čuveno, da je ono još u dalekoj prošlosti izgubilo značenje da su se na njemu ukopavali samo ljudi koji nisu umirali prirodnom smrću, da je ono danas uređeno, ukrašeno zelenim zasadima i cvijećem, da je u njemu, pored ostalih tešanjskih velikana i poznatih tešanjskih porodica, ukopan i veliki pjesnik Musa Ćazim Ćatić.


Manje poznate riječi : Čardak: lijepa obično dvospratna kuća,okružena baščama, dvorac, ljetnikovac; kula: Višespratna kamena  stambena zgrada; beg : plemić, plemićka titula. Kao titula pridaje se muslimanskom imenu iz poštovanja ili gospodin, gospodar, odličnik..;aga: gazda , dobro stojeći građanin, gospodar, prvak, veleposjednik ali i naslov svih zapovjednika turske plaćene vojske (azap-aga, bešli-aga); ekmečija : pekar, terzija: krojač; berberin: brijač (frizer);  kasap: mesar; sarač: zanatlija koji pravi i prodaje razne predmete od kože, kao što su : konjska oprema (sedla, uzde, bisage...); kalajdžija: zanatlija koji kalajom kalajiše bakreno posuđe kositarom  (bijelim  metalom  kojim se prevlači bakreno posuđe); kasaba: varoš, manji provincijski grad; mahala: dio grada ili sela, gradska četvrt, zaselak.


Subašić S. Hasan

torek, 07. junij 2011

OBIČAJ KOJI JOŠ TRAJE

                            
Iz starih kniga:
Piše: Subašić S. Hasan

Službujući u Bosni i Hercegovini  kao učitelja za vrijeme Austro – ugarske vladavine, Antun Hangi  piše i o tradiciji liječenja ljekovitim biljem. Tako on zabilježi i ovo : „ Naši su Muslimani veliki knajpovci, premda ih većina nije ni čula za tog glasovitog liječnika koji je sve bolesti liječio ne skupim umjetnim medikamentima, nego vodom i ljekovitim travama“....

Ko je bio Sebastian Kneipp ?
Sebastian Kneipp bio je svećenik koji je razvijo metodu lijećenja vodom. Rođen je 17. maja 1821. godine u Stephansriedu, seocetu od nekoliko kuća u blizini Ottobeurena u Bavarskoj, SR Njemačka. Otac mu je bio siromašni radnik u tkaonici. Sebastian je već kao jedanaestogodišnji dječak morao pomagati ocu na razboju. U tom životu punom bijede činilo se da je beznadna njegova želja da postane svećenik.

Za vrijeme studija u ljeto 1845. godine obolio je od tuberkuloze. Njegovo zdravstveno stanje je osciliralo. Kašljao je s krvavim ispljuvkom i bio slabiji nego ikada. Ponekad je odlazio na predavanja, a ponekad čučao u svojoj sobi, satrven i ustrašen. Jednoga dana kadqa je bio slobodan iskoristio je to vrijeme da s još nekim studentima posjeti dvorsku bibljioteku. Nije znao što bi kad se već našao ondje, pa mu je ponuđen katalog da ga prelista. Tako je nabasao na knjižicu dra med. Johanna Siegmttnda Habna, liječnika u Schweidnitzu, koja je prvi put objavljena 1737. godine: »Čudesna ljekovita moć svježe vode na čovjekovo tijelo, primijenjena izvana i iznutra, potvrđena je iskustvom«. U rukama je držao poboljšano i prošireno izdanje koje je 1831. godine pripremio prof. Oertel iz Ansbacha na trošak »Velike hidropatične zajednice«.
Ta knjižica je potakla Sebastiana Kneippa da na sebi iskuša »moć vode«, i njegovo zdravstveno stanje počelo se polako poboljšavati. I u sljedećem semestru u Dillingenu imao je knjižicu i njome se »koristio«. Kako, ne znamo. »Smijali su mi se kad bih pripovijedao o svojim tihim satima i primjeni knjižice i nitko mi nije dao sredstava da nastavim pokus.« A onda je jednoga zimskog dana trčao tri četrvrt sata do Dunava, svukao se i za nekoliko sekundi skočio u hladne valove, onako mokar se obukao jer nije ponio ručnik, i tako otrčao natrag u svoj stan gdje je stigao sav oznojen. To mu je očito vrlo prijalo. »Nakon toga sam tri puta sedmično zimi išao do Dunava (bez obzira na  hladnoću) i kupao se do polovice tijela po tri do četiri sekunde na 12-18°C.« To znači da su kratke polukupke u vodi hladnoj kao led bile njegovi prvi pokusi. Kako su djelovali?

Obje naredne godine, od jeseni 1850. do jeseni 1852, studirao je u Miinchenu, na Georgianumu. Njegovo zdravlje se na dobroj i obilnoj hrani poboljšalo. Općenito, okolina je bila takva da se psihički dobro osjećao, ali i dalje se kradom liječio vodom. Naime, noću se iskradao iz kuće kroz prozor u prizemlju. Zatim se na ribnjaku polijevao vodom iz kante. To je bio početak knajpovskih polijevanja koja je kasnije označio kao svoje najvažnije otkriće. Ona su mu pomogla da se sve bolje osjećao i bio sve sposobniji za rad. Na temeljitim liječničkim pregledima od kojih je zavisilo hoće li biti posvećen za svećenika, pokazalo se da je potpuno zdrav.
Sebastian Kneipp je u avgustu 1852. godine u augsburškoj katedrali posvećen za svećenika. Iz tog vremena sačuvan je njegov prvi kratki recept. Dao ga je djevojci Kolumbi Haab koja je očito oboljela od neke žutice, često povezane s psihičkim tegobama (čemer, tuga, utučenost). Vrijedi napomenuti da je uz kvašenje vodom preporučio i hladne polukupke u sobi, u trajanju od dvije do tri minute. Uz to je pacijentkinja morala više puta sedmično stavljati obloge. Kneipp je u liječenju naznačio jedan od prvih uslova za primjenu hladne terapije: »Kad ulazimo u vodu, tijelo mora biti potpuno toplo.« Isto tako vrijedi spomenuti i rečenicu: »Sok od rotkve ujutro i uvečer«.
Iako je u vezi s tim doživljavao neugodna iskustva, Kneipp je opet pokazao onu svoju nekadašnju spremnost da pomaže ljudima u nevolji i kaže : „Tko je sam nekada iskusio nevolju, može razumjeti i nevolju svoga bližnjega. Nisu svi oboljeli jednako nesretni. Jer ima sredstava i mogućnosti za liječenje, zna da njegove tegobe nisu dugotrajne. U prvim godinama sam i sam vidio na stotine i tisuće takvih bolesnika, ali sam ih odbijao. Najviše naše sućuti potrebno je siromašku, jadnom i napuštenom, o kojem ne brinu liječnici, koji nema lijekova ni drugih sredstava za liječenje. Primao sam takve nevoljnike i uvijek sam pomagao toj sirotinji kojoj je svatko okrenuo leđa. Mislim da bi mi bilo teško i učinilo bi mi se nesavjesnim i nezahvalnim zalupiti vratima pred takvim napuštenim bićem i odbiti mu onaj izvor pomoći koji je meni u nevolji donio zdravlje i spas.“ To su njegove riječi iz uvoda knjizi »Moja terapija vodom«, koju je završio 1886. godine.
Izvod iz uvoda knjige „Veliki Kneippov priručnik –  učenje o zdravom životu i prirodnom liječenju“
Evo šta dalje piše Hangi o običajima liječenja naših predaka :  „ Oni se peru  najmanje pet puta na dan svježom vodom iz vrela i potoka, oni se često kupaju i živu priprosto  i vrlo umjereno, a ako obole, prvo su im hladni oblozi, onda metvica, bokvica, kopriva, šljez, pogančeva i druge trave, koje je i pokojni Kneipp toliko preporučivao. Osim tog prave oni razne „ mehleme“, kojima uspješno liječe ne samo rane, nego i razne unutrašnje bolesti.“....

„Naši Muslimani rijetko će kada u bolesti zovnuti liječnika, jer nemaju mnogo povjerenja niti u njega, niti u lijekove koje im propisuje. Ako im kućni lijekovi ne pomognu, oni će se dati liječiti kod vračara ili će pisati zapise. Zapise daju pisati osobito onda ako ih često hvata nesvjestica, ako trpe od glavobolje ili ako ih hvataju žigovi. Oni drže da su urečeni, a protiv uroka nema boljeg lijheka od zapisa. Ko treba zapis, ide hodži ili ga zove u kuću, a on mu na komadiću papira napiše neke stihove iz Kurana ili iz koga drugoh kitaba. Kada je hodža zapis napisao, umota ga u platnenu krpicu, omazanu voskom. Ta se krpica zove mušemma. Mušemmu metna hodža u malu suknenu kesicu, a bolesnik je ovjesi o vrat tako da mu zapis dođe na lijevu stranu više srca.“.....

„Neke zapise nose u fesovima, a neke ušiju u odijela. Neke zapise baca hodža u vatru, a bolesnik udiše onda onaj miris i dim. Druge baca u vjetar, a treće u vodu. Iza nekog vremena pije bolesnik vodu u kojoj je zapis ili se njome umije, pa je uvjeren da će ozdraviti. I u narodnoj muslimanskoj pjesmi često se spominju zapisi. Osobito je značajna pjesma: „Dude Bojagina i Šahnipašić Mujo“. Prema toj pjesmi, piše momak zapise da kazni djevojku koja mu se iznevjerila. On piše tri zapisa: jedan šalje u vjetar, drugi u vatru, a treći u vodu, dok djevojka od boili ne umre i tako glavom plati nevjeru“....

„Ako komu oboli konjče ili goveče, on će onda zovnuti hodžu da piše zapise. Kada je hodža zapis napisao, metne ga u kruh i dade živcotinji da ga iujede. Govedima, a osobito kravama, ako ne daju mlijeka, izdubi hodža svrdlom u desnom rogu malu jamicu i u tu jamicu turi zapis. Neki zamotaju zapis u krpicu, krpicu privežu na vrpcu a vrpcu omotaju govečetu oko rogova. Ko ima osobito lijepog konja, tele ili ždrijebe, pa se boji da mu ga kogod ne ureče, daje takođe pisati zapise. Taj zapis metne obično u crvenu krpicu, krpicu priveže konjčetu ili teletu oko vrata pa je siguran da mu zle oči neće naškoditi.“....

„Osim toga, pišu zapise kad djevojka želi da bude lijepa ili da je dragi zavoli. I momak daje pisat zapise ako ga draga ne voli ne bi li joj se srce smekšalo i njemu privoljelo. Isto tako pišu zapise kad ko želi da se bolesti kutariše, da ima napretka u marvi i imetku, da sretno putuje, da se sretno kući vrati itd.“...

Eto, i ja ovim tekstom  posjeti onako malo  na običaje i vjerovanja naših predaka koji su se zadržali sve do današnjih dana kod našeg stanovništva.

torek, 17. maj 2011

NEKADA I DANAS



nedelja, 24. april 2011

SAMO ŠTO NIJE JURJEVO

Piše: Subašić S. Hasan.

Jake tragove staroslavenske tradicije pronalazimo u narodnim vjerovanjima i sujevjerjima; mnogo staroslavenskih običaja vezano je za ključne faze čovjekovog života: rođenje, ženidbu i smrt; a među muslimanima u našoj zemlji malo je poznato da godišnji običaji vezani za Jurjev i Aliđun imaju staroslavensko porijeklo. Neki animalni i biljni kultovi, poput poštivanja kućne zmije također su ostatak od starih Slavena. Jedna od tih ključnih čovjekovih  faza rođenje vezana je i za moj život. Šestog maja rano ujutro – na Jurjevo, prije 70 godina došao sam na svijet.
To je dan kojim se obilježava dolazak proljeća i praznik kojim se odvaja novi, ljetni period od zimskog: to je, ustvari, praznik oživljene prirode, kada se bezbrojnim običajnim radnjama nastoji prenijeti snaga oživljene prirode, u prvom redu nove vegetacije, na ljude i stoku, živinu i pčele. Sjećam se dobro, ljudi su godinu dijelili na dva dijela – zimski, koji počinje sa Kasumom ili Mitrovdanom (8. novembar po gregorijanskom kalendaru) i ljetni, koji je počinjao sa Jurjevom. U okviru zimskog perioda, izdvajalo se više kraćih ili duljih perioda kao što su zehmerija, Hamsin, Babine Huke, Goveđa zima, te prvo, drugo i treće džemre. Znalo se da proljeće nastupa sa Blagovješču (7. April). Prekretnicu ljetnog perioda predstavljao je Aliđun ili Ilindan (2. Avgust) . Ljudi bi obično govorili da se nešto desilo o Aliđunu ili o Ilindanu i sl. Početak jeseni vezan je za period Miholjskog ljeta, oko Miholjdana (12. Oktobar).

Mora se voditi računa da je narod ovdje do nazad 50-tak godina živio od zemlje i stoke i sa prirodom. Stoga je htio ne htio bio upućen na ovaj solarni kalendar. Od pravoslavnog božića su se brojale hevte.Slušao sam od svojih stariji komšija  da u petoj hevti nestaje prtine, u sedmoj dolaze brljci(tj.ptice selice) a od pola devete pa do pola desete traju huke. Više ne možemo reći  da u devetoj hevti plug hajekne u najdubljem potoku niti da si lani sijao o Bajramu ili da ti je krava vodila 12 ševala, jer to ovih godina ništa ne znači u našim okolnostima.Po hevtama se određivalo kada će se obrezivati voćke i grožđe, a i kada se kalemi.Najbolje je bilo te poslove raditi oko sedme hevte tj. kada prvo džemre udari  u  havu (zrak).Helem, ni to više, sa džemretima nije sigurno ni kad udaraju u zemlju, kad u havu, a kad u insane.

Svi oni koji su odrasli na selu znaju da se mnogo toga veže za Jurjevdan. Određeni zemljoradnički poslovi morali su se obaviti prije Jurjeva, a drugi samo poslije, odnosno „dojurjeva“ i  „pojurjevu“ -  npr. grah (mahune) se  nikada ne siju prije Jurjeva. Običaji vezani za Jurjevdan prakticirani su i na  širem području Tešnja i okoline. Naročito se  i posebno obilježavao u našim selima gdje su  sva pomenuta vjerovanja bila duboko ukorijenjena u ljudska vjerovanja u ispunjenje želja i nada.

Običaj je bio da se jutrom, na samo Jurjevo, obavezno rano ustaje, jer „ ko porani rano, raniće i biće zdrav čitavu godinu“. Umivalo  se ili čak kupalo omahom, pa i majskom rosom. Išlo se na vodu „Mravić“ u Raduši koja se nalazi između gaja rahmetli Mesuda Halepa i Deljkić Muhameda (Hame),  na kojoj su se, većinom, djevojke umivale , išlo se  do drijena i hvatalo za njegovo stablo – da se bude zdrav kao drijen. Proljuljalo bi se i na ljuljašci, provaljalo  po međi – da ne bole leđa. I kose su se kvasile omahom i češljale  – da budu guste i da dobro rastu. Djevojke su naveče otkidale po stručak žare i stavljale negdje u procjep na ogradi, a jutrom  žurile da vide gdje se žara okrenula – jer se vjerovalo da im je  na tu  stranu valja putovati gdje se žara okrene..Posebno mjesto , u kultu  Jurjeva, imala je vrba jer je bila uvijek vezana uz slavljenje Jurjevdana. Naime,  nezaobilazan, običaj je bio da se vrbove grane beru uveče uoči Jurjevdana pa se njima okite kuće i ostali objekti u dvorištu.
Jurjev je smatran danom proljeća i ljeta, danom kada se slavi život i priroda, pa stoga nije ni čudo da je ovaj dan igrao tako veliku ulogu u životu mladih, a naročito djevojaka. Još je jedan običaj vezan za njih i ovaj dan. One bi, naime,  dan uoči Jurjeva brale miloduh, kojeg bi navečer  stavile u prikupljenu "omahu", a na  Jurjevo, u zoru, tom vodom bi prale tijelo i lice. Kod mladića je, međutim, postojao običaj da kradu miloduh od djevojaka, pa su one otuda znale organizovati i posebne straže da bi ga sačuvale  za jurjevsko jutro i ritual umivanja.


Živo se sjećam da su ,uoči Jurjeva, kod djevojaka  postojale i druge  gatke, koje su se, uglavnom , odnosile na sudbinu vezanu za njihovu udaju. Tako bi se, na primjer, koncem podvezivala stabljika žare ili pero od mladog luka u baščama, pa bi se ujutro, na Jurjev, gledalo na koju se stranu podvezani i sasušeni dio biljke savio - sa te će strane doći budući mladoženja. Isto tako, djevojke su u tepsijama i drugim posudama palile barut, pa bi po kretanju dima gatale s koje će strane doći njihov budući muž. Također, slično se činilo i sa bacanjem stare izgažene cipele  ili opanka preko kućnog krova - ujutro bi se gledalo na koju stranu je okrenut vrh cipele i s te bi strane, kao, trebao doći budući đuvegija. Osim pravca iz kojeg će njihov budući muž doći, djevojke su gatale i njihova imena. Uvečer, uoči Jurjeva, razapele bi tamni konac preko ulice ili sokaka, pa ako prva osoba koja naiđe bude, recimo,  Huso... - onda se gatalo da će i djevojčin budući mladoženja biti neki Huso, itd
From Wikipedia, the free encyclopedia
Na sam dan Jurjeva išlo se, većinom porodično, na izlete uglavnom pored izvora ili rijeka, na kojima se posebno zabavljala omladina  na   jurjevskim ljuljaškama. Postojao je i običaj, naročito u našim selima, da se rano ujutro, prije nego će se krenuti naizlet djeca "žare" žarom  po nogama, zapravo da se žarom istjeraju iz postelja.

Uz jurjevske običaje spomenut ću i još jedan, koji i danas živi,a odnosi se na stavljanje tisovine stoci među rogove.Jmeđuurbi time na kuću navalile zmije), dok je, s drtrane,perova
Naime , drvo tisovina je među narodom počašćeno i nazivom "sretno drvo" zbog vjerovanja da štiti od svakog zla i donosi sreću te se u današnje vrijeme može pronaći kod svakog drugog Bošnjaka ili Bošnjakinje. Adet je da se djeci, posebno onoj maloj, stavlja ispod jastuka da ih štite od urokljivih očiju dok je odrasli nose u novčaniku ili u vidu privjeska.Komadić tisovine se stavlja zajedno sa sedefom u hamajliju kako bi se njena moć udvostručila.Još je prije jednog vijeka dr.Sielski pisao" u Bosni i Hercegovini su se kao hamajlije nosile mnoge druge stvari: platnene, mineralne, biljne i koštane.Tako se, na primjer, u crveno platno ušije komad tisovine, objesi na crvenu uzicu pa njome opaše plačljivo dijete".Može se splesti i uzica u četiri boje (crna, žuta, narančasta i crvena) a onda se njome opasati urečeno dijete.Nadalje, kombinacija tisovine i dvije košpice od hurme sašiveno u komad crvene tkanine, predstavljalo je moćno sredstvo protiv uroka.
Iako je danas vrlo malo tisovog drveća  može se konstatovati da je kult ovog drveta nekada bio vrlo raširen po cijeloj BiH, ako ne i najvažniji, o čemu svjedoči preko stotinu topografskih naziva na geografskim kartama .
U narodu je ostalo sačuvano dosta vjerovanja o zaštitnoj, hamajlijskoj moći tisovine te moći tise da odbrani neki kraj od nevremena i leda.Upravo zato, smatra se velikim grijehom posjeći njeno stablo.Uvijek se gledalo da nešto od oraćeg pribora bude od tisovine te da se stoci, posebno volovima, utisne za rog mali komadić drveta kao utuk svakom zlu.U istu svrhu, na cijeni je posebno bio stap napravljen od tisova drveta zbog vjerovanja kako ni jedna vračara neće moći oduzeti mlijeko kravi niti je ko ureći.
Zlobnici će reći to su paganski običaji. Pa šta ako su ? Jaki tradicijski običaji i sujevjerja veoma su žilavi kada se uzme u obzir da su opstali do današnjih dana. Dokle će se oni održati zavisi od vremena i standarda života. Nisu se održale ni svadbe sa fijakerima i kićenim konjima, obilježavanje Prvog maja.... Starijim generacijma su to bile tradicije kao i  Jurjev....Nema ih više, a promjena je bezbroj. Novim generacijama će biti tradicija vatromet za novu godinu i ko zna šta još?

Tešanj, aprila, 2011.godine                                    Subašić S. Hasan

četrtek, 31. marec 2011

MERHABA

                                               
Piše: Subašić S. Hasan
Ovom zgodom neće biti na odmet ako progovorimo koju kako se nekada, a kako se danas pozdravlja. Prilikom svakog pozdravljanja uspostavljaju se određene veze i odnosi. To je trenutak upoznavanja, prepoznavanja pri susretu bliskih prijatelja, komšija, poslovnih prijatelja ili sasvim nepoznatih ljudi. Kako su se Muslimani nekada podzravljali Antun Hangi piše :
„Kada se sastanu dva prijatelja na ulici, učine temana, to jest oni pozdravljaju jedan drugoga dotaknuv se desnom rukom prsa, usta i čela. Tim hoće da kažu: „Pozdravljam te od srca, izričem ti to ustima i dajem ti čast umom svojim“. Ako je jutro, veli mlađi starijemu: „Selamun aleikium“ „Božija ti milost“, a ovaj mu odgovara: „Aleikumu selam“ „I tebi neka je“.Odmah zatim dodaje prvi: „Sabah hairola“. „Dobro, ili sretno jutro“, a onaj mu odgovara: „Allah razosum“. „Bog ti dao“! Ako se sastanu u podne, veli jedan drugom: „Selamun aleikum“ i „Aleikumu selam“, a odmah zatim: „Merhaba“, „Zdravo“.Uveče kaže  mlađi starijem: „Selamun aleikum“, a ova mu odgovara: „Aleikum selam“. Iza toga veli jedan: „Akšam šerif hajrosum“ ili kraće: „Akšam hajrola“, „Dobro ti večer“, a drugi: „Allah razosum ili „Allah emanet ola“......
„Kada Musliman dođe u kahvu, na dućan ili u privatnu kuću ne pozdravlja on odmah niti domaćina niti goste, nego sjeda na minder ili sećiju, a onda tek veli: „Selamun aleikum“...... Iza toga mu jedan po jedan kaže: „merhaba Huso...“ a on njima redom odgovara: „Merhaba Suljo“....“Merhaba Ibro....“ Kada odlazi iz kuće ili iz kahve, vele neki: „Odoh ja“, a neki „Dovale“, „Ejvallah“ „U dobar čas“, a svi mu odgovaraju:“Ejsahadile“. „Sretno pošo“....
„Kada ko polazi na daleki put, pozdravlja znance i prijatelje sa: „Ejvallah“ ili „Ejdovale“, a oni mu odgovaraju: „Ejsa-hašao“, a on njima: „Allah razosum“ ili „Hoš bulduk“ „Bolje vas našao“. Iza toga pitaju ga: „Zdravo?“ – „Mirno“ ili „Zdravo putovao'“, a on njima „Zdravo, hvala Bogu. Kako ti?“ itd.....
„Interesantno ne samo kod  Muslimana, nego kod svih Bošnjaka uopšte, da će te svaki, iza kako te je pozdravio, pa i na sokaku, uvijek upitati : „Kako si'“ odgovori mu: „Dobro, hvala Bogu., Kako ti'“....
Oduvijek je pozdrav predstavljao najmanju muguću mjeru komunikacije u društvu, koja nastoji spojiti  različite ljude. Kod svih naroda u BiH  postoje pravila pozdravljanja u svim situacijama. Postoje i vjerski  pozdravi kod svih konfesija i oni su u suštini pozitivni. Međutim, ponekad se i zloupotrebljavaju. Korištenjem  „na pogrešnom mjestu“ ne sadrže više samo univerzalne poruke mira i ljubavi, nego druge i drugačije; dovode u neugodnu poziciju, ili u krajnjem slučaju, vrijeđaju. Evo, šta mi , nedavno, ispriča  čovjek: „ Došao sam u jednu  javnu ustanovu kako bih regulisao neka  svoja prava. Ulazeći u kancelariju pozdravim sa „Dobar dan“. Službenica mi oštro odbrusi: „Ovdje se tako ne pozdravlja“. Velim: „Oprostite, gospođo, nisam znao  - Nisam ja za vas gospođa ja sam hanuma.  Iznenađen , pogledam na vrata ništa ne piše kako da se pozdravi pri ulasku u kancelariju .   Poslije sam saznao kako sam trebao pozdraviti. Mislio sam da se Muslimani između sebe  tako pozdravljaju i da to neće tražiti od pripadnika drugih narodnosti.“
Šetajući putem od svoje kuće do Ravana i nazad, srećem učenike i mlade ljude. Mnogi od njih me pozdravljaju sa „Kako ste“,  ili „Kako si“, na što im odgovaram „Hvala na pitanju, dobro sam, a kako si ti“, a onim starijim obično odgovorim „ Troljavo“ misleći na svoje zdravlje. Sva ova omladina koju danas srećem i koja mi se javlja rođena je u toku ili poslije rata. Rat je promjenio ljude pa i pozdrave s kojim su se oni nekad pozdravljali. Neko se sjetio, tokom proteklih godina da su uobičajeno „dobar dan“ i „dobro jutro“ komunistički pozdravi, kao i ono „doviđenja“, pa je umjesto njih uveo nove „kako ste“. Oni su vrijedili za nepoznate ljude ili ljude drugih socijalnih slojeva, dok su za vjernike važili vjerski, ali isto tako promjenjeni pozdravi.
Zanimljivo je da se još krajem 18. stoljeća kod svih Bošnjaka različitih socijalnih zajednica pojavljuje pozdrav „Kako si „ ili  „Kako ste“, o čemu takođe piše i sam Antun Hangi prilikom službovanja u Bosni. Dakle, ovaj pozdrav nije nastao u posljeratnom periodu, nego je samo izvučen iz zaborava naših pradjedova.
Meni, zaista ne smeta pozdrav Selam, Dobar dan, Kako ste, niti  pozdravi drugih socijalnih grupa . Vjerujem da dijelim vaše mišljenje da treba voditi računa o tome da smo multirelgiozno društvo i da, svojim pozdravom ,  slučajno ne  uvrijedimo osjećanja pozdravljenog, što se naročito  može odnositi pri ulasku u  javne ustanove ili službe.
Međutim, ono što mi najviše smeta, a, vjerujem,i vama jeste  kada se na pozdrav uopšte ne odgovori, odnosno odgovori se, jednostavno , šutnjom . Nažalost, i ovaj način ljudske komunikacije je kod nas zaživio. Učini mi se primjerenim da prepričam razočarenje nekoliko lica koji su, u namjeri da plate svoje obaveze utroška električne energije u ispostavi Elektrodistribucije u Tešnju, naišli ne samo na zaključana vrata šalter sale ove ustanove, nego su, a to nije nikakav izuzetak, naišli i na šutnju pri pozdravljanju i na ulasku i na njihovom izlasku iz ove javne ustanove. Kako je bio i pijačni dan , požurile redovne platiše da izmire svoje obaveze i uplate dugovanja. Među njima najviše penzionera, jer, zaboga , oni su u svemu najurednije platiše. Ali ne leži vraže, šalter sala zaključana za vrijeme pauze, bez ijednog dežurnog radnika da pokupi pare od naroda.Hajde što  uredno ne uslužiše svoje platiše od kojih žive, ali što  na njihove pozdrave ne odgovaraju nikome nije jasno , a najmanje meni. Zaključiću, na kraju, da je to ipak stvar kućnog odgoja i pristojnog ponašanja. Ili je to bonton  ustanovljen u ovom i njemu sličnim radnim kolektivima.
                                                                                       Subašić  S. Hasan





sreda, 16. marec 2011

PRIČE IZ MAHALE (iz moje neobjavljene knjige "Mahala")

                                   MAHALSKI ŠERETI
Piše: Subašić S. Hasan  ( iz svoje neobjavljene knjige „Mahala“)
Šadrvan mahala imala je svoje šerete o kojima se na sva usta pričalo.Događaji o mahalskim šeretima prvo su pričani u kahvanama i mahalskim sijelima. O mnogima su ostala usmena svjedočenja koja su se prenosila sa koljena na koljeno.
Kao mahalski šereti bili su Smajo Čardaklić, Agan Husanović i Mešan Bostandžić.Posebno je bio poznat Mešan Bostandžić zvani „Brko“. On je bio neka vrsta šetajućih mahalskih i čaršijskih vijesti. Mešan je sakupljao vijesti po čaršiji i mahalama i pričao ih prvom koji bi ga upitao - šta ima novo u čaršiji. Ako bi neko imao neku novost koju bi htio da pusti u mahalu ili čaršiju, dovoljno je bilo da je ispriča Mešanu, koji bi je onda rastelalio i svi bi za dan dva saznali šta se to važno dogodilo. Niz je zabilježenih dogodovština iz naših mahala, o životu njihovih ljudi, o ponašanju i karakteriustikama nekih pojedinaca kao što su mahalski šereti, kabadahije, tračare, muzeviri, titizi, hrsuzi...... U kratkim pričicama, koje sam bilježio , događaji su istiniti samo su imena ljudi  i mjesta događanja izmijenjena. Napominjem da priče nisu sistematizovane po određenim temama, nego su, jednostavno, zabilježene da ih ne zaboravim . Evo nekoliko kratkih priča o tim  mojim bilježenjima događanja...
                                                                 DUKAT
O njemu su se ispredale razne priče koje se u mahali i danas pominju. Najpoznatija je ona da se Mešan zvani „Brko“ kretao u dvije čaršije u isto vrijeme. Pripovjeda se i njegova šala sa dukatom.Naime,on je  dogovorio da mu jednog petka pred samu džuma namaz  dovezu sijeno sa njive i istovare pred njegovu štalu. Grupa seoskih momaka prolazila je pored njegove štale i primjetila  Mešana kako se sageo kao da nešto traži. Svi ga u jedan glas upitaše šta to traži, a on im, na to , reče da mu je tu negdje ispao zlatan džepni sahat i da će dati dukat  onome ko ga nađe. Poslije saznanja  o Mešanovom izgubljenom zlatnom sahatu i obečanoj nagradi za muštuluk , džematlije se prihvatiše posla;  svako se snađe sebi za vile i Mešano sijeno za čas bi ubačeno na štalski tavan . Jedni su bacali sijeno dok su drugi pažljivo tražili Mešanov sahat. Bijaše  to uzaludan trud i traženje. Sahata nigdje ne nađoše, ali je zato sijeno smješteno gdje mu je i mjesto – na stajskom tavanu. Shvatili su svi da su tražili nešto  što, ustvari, nije ni izgubljeno. Na Mešana se , ipak, niko od njih ne naljuti.  
                                                                KOŠULJA
Kako je krava Mešana zvanog „ Brko“  najčešće  telila  mušku telad , vjerovalo se da će kuća zapasti u dug i neimaštinu. U čaršiji svako nešto priča; svako pametan, besjedama ćejfi, a niko niotkuda da kaže : - ej , Mešane,ne vjeruj ti svijetu što govori. Malo pomalo i sam Mešan poče tako jako vjerovati u priču o njegovoj muškoj teladi, pa se poče i ponašati pomalo čudno . Tako jednog dana krenu on u čaršiju, a komšija ga upita: „Šta je to Mešane, kud ćeš sa tako poderanom košuljom u čaršiju?“ a Mešan mu odgovori: „Eh moj komšija . Nisam se ja navadio na lijep život i nova odijela. Nije meni moj babo ostavio nikakva miraza. Bolje mi je da,  dok mogu, izlazim i  u  ovakvoj poderanoj košulji u čaršiju, nego da mi hodža Adil, kod kuće, kroji novu.
                                                                   KRAVA
 Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja da proda kravu  za koju se u mahali  pričalo da sama zna put do pijace i natrag do kuće, Agana Husanovića u povratku  kući sa kravom koju opet nije prodao  i sa brigama kako će vratiti dug komšija Agana upita : "Boga ti,  Agane,  ja davašel ti šta za nju danas"? Agan, kao da se okuraži , pogleda komšiju  pa će prkosno: "Bogomi davaše. Možda više no i što valja. Ali mi niko ne dava koliko sem ja dužen, te je opet vratih kući".  Napokon, Agan uspjeh prodati kravu jednom hažiji i to iz susjedne čaršije.Hvaleći je reče hadžiji da svaki dan može namusti mlijeka koliko za tri kuće.   
 Hadžija dovede kravu kući sav sretan misleći da se kupovinom namirio na dobru kravu. Ali, ne lezi vraže, hranio hadžija kravu ili ne hranio, ne mogaše dnevno namusti više mlijeka od jedne čaše za vodu. Naljuti se i uputi pravo kod Agana pa će mu ljutito kako ga je prevario i slagao da  jer mu kupljena krava ne daje ni litar mlijeka dnevno Agan hadžiju mirno sasluša i još mirnije mu reče: „E , hadžija, ti misliš za jedan dan toliko mlijeko namusti, strpi se malo, dug je mjesec, daće Bog pa ćeš ti namusti za mjesec onoliko koliko sam ti ja rekao“.

                            
                                                      KO  TRAŽI   KAHVU 

U zgradi bivše Ademegine banke  ( gdje se i  danas nalazi banka )  bila je jedna od kahvana u sastavu  jedinog i tada poznatog  ugostiteljskog preduzeća. Ipak se ova kahvana razlikovala od ostalih u gradu. Naime, jedan od njenih konobara bi, uvijek, kada bi neko došao po kahvu, upitao  „Ko traži kahvu?“ Kada bi dobio odgovor,   otvorio bi on  limenu kutiju sa mljevenom kahvom , koja je bila pregrađena jednim komadom kartona i zasipao zatim kahvu. Primijetio sam jednom prilikom , dok sam čekao naručenu kahvu  stojeći pored šanka, kako naš konobar uzima kahvu čas iz jedne čas iz druge pregrade one limene kutije.  Iskoristim priliku dok smo bili sami pa ga upitam : „Boga ti, kakva je razlika između te dvije vrste kahve?“. On mi, tada očito  raspoložen, na moju radoznalost odgovori: Evo, vidi, ova prva je prava kahva za naš svijet koji zna šta je prava kahva i koga ne možeš prevariti. A kahva iz ove druge pregrade je, ustvari, cikorija , divka – za one koji ne znaju šta je kahva. Njima je i grihota  zasipati pravu kahvu. Nego uzmi svoju kahvu, nosi je i gledaj svoja posla. Sada, eto, i ti znaš što mnogi ne znaju o ovoj mojoj raboti“. 

                        
                                                                      DJECA

Od vajkada je  bilo onih roditelja  koji , u svojoj zanesenosti  i trkom za zaradom, zaborave na svoju djecu, kao da ih ne vide i ne treba da brinu šta će sa njima sutra biti. Tumaraju  takvi u svom životu, srljaju i nos stavljaju često gdje mu nije mjesto, a da pritom ne misle na to hoće li  njihova djeca kome stati na nogu, hoće li koga povrijediti , hoće li  i njih, roditelje, jednog dana, od njih glava boliti, hoće li......... Primjete takvi roditelji svoje greške, ali to često bude kasno .Evo kako je jedan čovjek, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja prijetnje  djeci, koja su galamila, svađala se i psovala sa djecom njegovog brata , „kažnjavao“ svoju djecu, a ( što mu se na posljetku razbilo o glavu). On je, naime, pozvao i svog  brata ovim riječima: „Vala brate, ja se ogluših vičući i psujući ovu kopilad. Oni ni hič haber. Ne slušaju mene niti me tutišu, kao da im ništa ne govorim. Najbolje  bi bilo, brate, da ti izbiješ svoju djecu kako bi se i moja prepala“ Ne prođe mnogo vremena a mahaluše pronesoše vijest  kako se sin potukao sa ocem. Nije, dakle, za tuču tražio više svoje vršnjake. Svi su oni narasli kako je vrijeme odmicalo. Samo je posljedica slabog odgoja ostala. Odrazila se na starijima i razbila im se o glavu.
                                                                                                
                                                     TAKAV JE KAKAV JE                                

Agana  plaho brinulo  vrijeme. Misli on kako će, u nadolazećem vaktu, biti još kruće i, bezbeli , teže. Ozbiljno se Agan zabrinuo za svog sina Zejnila da mu sa mahalskim haramijama , ćiftelijama, bećarima, zijanlijama i namigušama ne krene krivim putem. Valja sina ženiti dok ne bude kasno. Jednog petka, pred džamijom,on sretne svog poznanika Husu Dedaševog i zatraži  mu kćerku za sina.Zejnila. Huso ga upita:"Kakav ti je taj sin, valjalji šta? Da nema kaku mahanu, te ga ne moreš oženit iz svoje mahale?" Agan mu, na to, odgovori mudro:
"Eh,  tako mi Boga, takav je kakav je. Da je bolji ne bih ja tebe zaustavio i kucao na tvoja vrata".                        
                                
                                                                BABOVINA

Jedne noći Smaju Čardaklić, koji se, po običaju, vratio kući iz kafane kasno i pijan, dočeka stari otac riječima:"Vidiš li, Smajo, u koji vakat i kakav mi dohodiš? Kako te nije sram. Ne daš , ni nama ukućanima, da zaspimo.  Znaš li da smo ti i ja i majka i bolesni i stari. Ne možemo više ni sebe držat, a kamoli i tvoju ženu i djecu. Od sad ovako ne možemo. E, čovo, kad znaš da piješ i trošiš, a ti onda drži i svoju familiju. Uzmi ženu i djecu i izlazi iz ove kuće, jer sem ju ja gradio.
Smajo, kojega ova priča nije mnogo potresla, reče, jedva prevrćući jezikom:"Dobro babo. Neka bude kako ti veliš. Niti možeš ti mene da trpiš pijanoga, niti ja mogu više da slušam tvoje predike i priču. I ja hoću da se dijelimo i to odmah. Mlađi sam i red je da biram dio. Ova kuća je moja babovina, i ja ću tu da ostanem. Ti i majka, od sutra, tražite konak, gdje znate. Ja ti nisam kriv što nisi znao da čuvaš svoju babovinu, kao ja, već si je prodao i gradio ovu kuću".

                                                                  BAŠĆA

Komšinica je šeretski pitala Smaju:"Šta je to čovječe, šta činiš toj ženi? Imate sedmero djece i opet ti je s trbuhom do zubi. Šta se brukate podstarost? "Smajo se na to nasmija i reče joj:"Boga ti, radoznala, komšinice. Vidiš da ja svoje sjeme ne hakam u tuđe bašče, kao onaj tvoj mrkonja Salko“
Nakon dva-tri dana srete Smajo  u čaršiji Salku . Zamoli ga da mu pozajmi para, i da ga, ako ima vremena, pričeka nedjelju dana, dok ne proda kravu.
Salko mu, bez razmišljanja, reče: "Vala Smajo, vremena da te čekam imam koljko god hoćeš, ako treba i godinu, ali para da ti dam u zajam, nemam“.
                                                  

                                                                        TRN

Jednog dana se Smajo Čardaklić rano vratio kući iz čaršije pa je, herajući Iz avlije , zvao ženu i, prenemažuci se, poče joj pričat.
"Nabodoh se na trn. Nagrdio sam se ženo, na nekakav parmak i evo ovoliko mi se zabolo u nogu. Brzo  pohitaj da ga izvadiš, da mi ne zagnoji. Ja sam ne mogu. Vidiš da jedva zborim, koliko me boli".
Žena dotrča i pomože mu da sjedne na basamake. Sazu mu opanak i čarapu i poče, držeći iglu u ruci, tražiti trn po nozi na koju se žalio da ga boli, ali ne nađe ni traga od trna.
Smajo ljut  što mu žena nije našla trn, reče joj:"Jadna ženo, šta si se smrzla. Kao da si ćorava kad tolki trn ne možeš da nađeš. Potraži ga sad u ovoj drugoj nozi. Negdje  jeste".Poslije  svađe sa ženom  Smajo ju i  osileti (ošamari) .
Ona se hujnula i, uplakana,  u pratnji najstarijeg sina, otišla u rod, da se ocu i braći požali na njega.Njen stari otac sa sinovima otišao je kod  Smaje da vide šta je to bilo te im je udario  ćerku i sestru. Nakon što su završili priču, koreći ga što ju je bio, malo mu i priprijetiše i upozoriše da njihova odiva nije repa bez korijena. Smajo   im se nasmija i reče:"Jeste vala, ljudi, sve je tako bilo kao što vam je ispričala. Naljutila me i udario sem ju prvi put od kad mi je žena. Vjerujte mi da sam je dosad stotinu puta milovao a  ona vam se , u to sam siguran, nikad  nije pofalila na mene."
"Nije vala", odgovoriše oni istovremeno "Eto, sad vi sami presudite, kaka vam je odiva. Kad joj je bilo ljijepo, nije me falila, a sad je potrčala da vam se požali i da me kudi kod vas."
                                  
                                                                    OVCA

Smajo ti je, vremenom, nekako postao više seoskim  političarem. Ta njegova seoska politika  bila je uvijek  šićardžijska i svodila na to ko će koga prevariti i ko će kome podvaliti.. Jednog jutra vidi Smajo da se njegov komšija sprema kola pa ga upita . – Kuda ti komšija? - Na stočnu pijacu, akobogda, veli komšija. -  Ne bih da te zahmetim, ali mogu li i ja sa tobom . Imam jednu ovčicu za pijace, pa ako ti nije neki zahmet?... – Bujrum, Smajo, ima mjesta - veli njemu komšija. Na pijaci Smajo ostavi ovčicu kod komšije i nekud se izgubi. Izgubi komšija Smaju iz vida, ali nije Smajo izgubio iz vida komšiju i svoju ovcu. Barem je tako izgledalo, jer čim je Smajo ugledao jednog starog djeda u pratnji dva momka kako zagledaju njegovu ovcu, za tren se on stvori kod  ovce.- Fala Bogu, kad stiže - veli komšija.
Mjeri starac ovcu i odmahuje glavom. - Šta je , bolan djede? - veli Smajo. - Nešto je pomršava ova ovca, a velike pare išćeš. - Fala Bogu kad te vidjeh kod ovce, Bogami , ja je otamo samo što nisam prodo. - Kome , bolan Smajo? - upita komšija. - Prodao, prodao, moj dragi - veli Smajo i starog djeda odvede u stranu, pa mu  skoro šapnu .  - Ne slušaj ti , djede , ove ljude, nego ti poslušaj mene. Ne kupuje se debela ovca za klanje na posjek, nego što mršavija. Majstori se najedu masne ovce i od posla više, toga dana, nema ništa. Poslušaj ti mene , kupi ovu ovcu pa se nećeš pokajati.......
Kupi starac ovcu od Smaje, a on , za te iste pare, kupi dva dobra ovnića i dovede i njih do komšije. Ispade,  tu , mušterija za jednog ovnića. Smajo , kao da novom kupcu  obnese oko glave, prodade  tek kupljenog ovnića tako skupo da mu jedan ovnić osta za džabe. Gleda ga komšija začuđeno pa će skoro ljutito . - E, šta to radiš , ako Boga znaš, lažeš, petljaš, Bogom se kuneš da su ovnići kod tebe hranjeni, jesili ti mumin ili nisi !? – Mumin, nego šta sam, evo sad ću i u džumu, Bog će mi oprostiti...  Smajo će na to. -  Biva , komšija , ti ne znaš za onu našu izreku „Ko umije njemu dvije“. - Nego, da je ne bih zakasnio na džumu namaz, povedi ti ovog mog ovnića sa sobom do moje kuće, ne bilo ti zapoviđeno... I, u tom , nestade Smajo u mnoštvu svijeta sa  pijace, a komšija u svojim razmišljanjima skoro naglas odahnu riječima – Neka mu je Bog na pomoći.                               
                                                           ORASI I ŠLJIVE

Ova pričica je iz vremena kada su ljudi često odlazili na sijela jedni drugima , kada se imalo koga obilaziti, i kada nisu bili zasićeni jedni drugima  i kada nisu voljeli u slobodnom vremenu biti sami. Tako se i naš Smajo spremio jedne duge zimske noći komšiji na sijelo kad tamo već puna soba sijeldžij a što muškinja što ženskinja.  Domaćin,dobro raspoložen, iznio pred musafire suhe šljive, voćke i orahe. Malo se priča,malo zapitkuje, ali šljive i orasi brzo nestaju. Domaćin donose još da kome ne bi manjkalo. Smajo se nešto zamislio pa će , kada vidje kako preldžije brzo obiru orahe i šljive, upitatii: - Boga ti , komšo, zar su ovako dobre šljive i mehki  ovi orasi što ih ti ubra u vakufskom groblju? Sijeldžije  se, međusobno, pogledaše, pa ono što su imali u rukama vratiše nazad na tepsiju, a ono što su žvakali u ustima, jedni progutaše a jedni izađoše napolje da ispljunu. Helem, niko od njih se više na tom sijelu ne primače suhim šljivama i orasima. Smajo, međutim, kao da ništa nije ni pitao ni primijetio, privuče predase tepsiju sa voćem i polahko, na tenane , nastavi obirati šljivu po šljivu i orah po orah od onog što je na tepsiji ostalo.                       

                                                                  REŠETO

U neposrednoj blizini naše čaršije nekada je živjela stara nana Paša. Rano je ostala bez muža, a djece nisu imali. Bila je to vesela starica uvijek spremna za šalu. Jednog dana našla se na stacionaru Doma zdravlja u Tešnju. Kako se  poznavala sa mojom nanom, skoro svaki dan sam je obilazio na Stacionaru. Paša je volila lijepo pojesti i to ona  naša stara bosanska jela. Kad god bih je pitao za zdravlje , ona bi mi  odgovorila  : „E, moje dijete, dobro je, moglo bi biti i bolje, svaki dan injekcija u debelo meso, a od kada sam ovdje u špitalju nikada nam za ručak ili doručak da donesu pilava, bureka  kvrge, cicvare, sutlijaša........ a o kakvoj maslanici da i ne govorim .Donesu nam ujutro čaj, za ručak čorbu i kakvo varivo“.   Kada je nana Paša trebala ići kući , glavna sestra  na Stacionaru, obrati  joj se riječima: „ Da vidimo, neno, da nema kakve reakcije na debelom mesu, jer ti danas ideš kući poslije vizite“. Paša gleda u sestru začuđeno pa će na sav glas : „ Sikter  paskovićko, odkuda reakcija u mojoj guzici? Reakcija je dole u čaršiji, bog vam platio što mi uradiste, od guzice mi napraviste rešeto“.



                                                    PEKMEZLI  HURMAŠICE

Jedne zimske noći pozva nas komšija na sijelo.  Mislio sam da će biti   pečenih krompira i pekmeza jer, starinsla je to kuća. Dok smo sjedili  u zadimljenoj sijeldžijskoj sobi, ljudi su pričali svoje doživljaje vezane za posao, ženidbu, udaju, odrastanje djece i razne  druge događaje. Sve je mirisalo i odavalo atmosferu domaćeg ognjišta, a prezasićeni zrak se dodatno punio domaćim duhanom koji je sagorijevao iz muštikli, cigara  starih i ozbiljnih sijeldžija. Za to vrijeme dok smo mi sjedili i pričali, domaćica je vrijedno poslovala oko vručeg šporeta i ubrzo nas pozva za sofru.

 Na sofri jemek do jemeka.Komšija Huso, koji je sjedio do mene, upita domaćicu šta je od slatka pripremila. „ Pekmezli hurmašice“, veli ona,što Husu , očito , obradova jer je bio veliki ljubitelj slatka pogotovo ako je spremljeno na pekmezu. Moram poriznati da ni meni nisu bila mrska ova vrsta starinskih jela.
Domaćin vidje u kom grmu leži zec pa će ženi : „Daj ti , ženo, stavi te hurmašice na sofru, možda neko voli prvo jesti slatko, a poslije slano“  Domaćica poče vaditi hurmašice na tanjire,  a Huso će kao iz topa: „Nemoj se, bona mlada, zahmetiti i vaditi hurmašice, daj ti čitavu tepsiju pred nas dvojicu“. Kada domaćica stavi  tepsiju hurmašica pred nas  Huso veli : „ Jedi, sine  Haso, prvo slatko jer more insana , ne daj Bože, trefit damla pa ostati željan slatka. Slana ima uvijek“. Svi smo se nasmijali Husi gledajući ga kako sa apetitom obire hurmašice po tepsiji.


                                                         KONOBAR  MILE

Došao konobar Mile iz Srbije i zaposlio se u nekadašnjem Ugostiteljskom preduzeću „Zvečaj „ u Tešnju. Raspopređivan je na rad u skoro sve objekte preduzeća, ali najviše u kafani  koja se zvala „Lovac“. Kafana je bila na mjestu  današnje  pošte. Tu bi se ujutro rano okupljali radnici koji su čekali autobus za Bukvu i koji su htjeli popiti kahvu prije autobusa.  Svima se, nekako žurilo. Neki su tražili da popiju čaj, neki kahvu, a poneko bogami i nešto ljuto. Dojadilo Miletu da sad peče kahvu, sad čaj i on odluči da tu uvede nekog reda.  Kada bi neko zatražio kahvu počeo bi govoriti „Šta će vam, bre, kafa. Verovatno ste je i kod kuće popili  i  uz nju popušili po dvije cigarete. Ko je vidio, bre, da čovek pije toliko kafe. Sada vam je najbolje da popijete šoljicu čaja. Ja sada služim samo čaj. Imam trideset šoljica gotovog čaja pa izvolite. Kada se čaj popije, poslije služim kafu, a poslije kafe samo ljuto piće“ – govorio bi Mile. „Bolje je da glomnete jednu ljutu, to je i zdravije, pa ćete i za doručak imet i bolji apetit.“ –  nastavljao bi Mile u svom ubjeđivanju.  Jedno vrijeme su jutarnji posjetioci ove tešanjske kafana reagovali, ali Mile je radio po svom tvrdoglavo; postavljao je, jednostavno, na sto čaj,  kahvu  ili sipao rakiju u zavisnosti šta mu je bilo na redu i pripremljeno po njegovom rasporedu . Na taj način je , ipak, Miletova prevagnula.

                                             NEĆE SULJO NA KLACKALICU


 Ove dvije pričice  o Sulji dobro sam zapamtio jer su mi ih pričali akteri događaja – Suljini vršnjaci koji su oko  daleke 1919. godine bili polaznici osnovne škole u Tešnju. Evo kako je to bilo. Pred  njihovom školom bili su složeni pragovi za prugu što su ih austrougarske vlasti izvozile. Djeca ko djeca, okolo se vrzmala pa nekoliko pragova stavili unakrst da bi se na istim, kao na klackalicama , mogli  nekako klackati. Suljo iz tabaka bijaše najmanji i najsitniji među svojim vršnjacima. On, međutim, samo gtleda kako se djeca do početka nastave klackaju. Istina, zovu oni i Sulju riječima : „Hajde,bolan Suljo i ti se sa nama na ovim pragovima cunculaj“  „Neću , nipošto , jer bih mogao slomiti taj prag, cunculajući se na njemu,  pa da moj babo mora platiti globu ,a  vi biste se, tada , brzo razbježali“.

Druga zgoda sa Suljom je na času kada ga učitelj pozvao da iz bukvara pročita gdje je pisalo o tutunu (duhanu). Suljo tuc muc nikako da ispetlja. „Hajde, Suljo, na tablu i napišI nam tu rečenicu „ veli učitelj. U bukvaru je pisalo: „Haso prođi se čibuka“. Suljo se znojio i pisao pa kada je bilo gotovo okrene se učitelju i veli : „ Ja, gospodine, nekako ispetljah i napisah“. Učitelj pozove jednog učenika koji je dobro čitao  i zatraži da naglas  pročita ono što je Suljo napisao . Učenik čita: „Has bus čibuk dekajs“. „Šta je ovo,Suljo,?“ pita ga učitelj, a on, kao iz puške: „Biće da je, gospodine, da se Haso  kani čibuka, on je zasigurno još malan“