Ogledi strani prejšnji mesec

ponedeljek, 28. februar 2011

TOPONIM CRKVIŠĆE


Piše: Subašić Hasan


Prema podacima iz Centra za naslijeđe BiH, lista kulturno-historijski vrijednosti općine Tešanj veoma je sadržajna i bogata. Tako prahistorijski period sadrži  11 lokaliteta, antički period 2, srednjovjekovni period 23, osmanski period 14 i Austro-ugarski period 9 lokaliteta. Koliko je večina ovih lokaliteta obilježena, zaštičena i kakva joj se pažnja poklanja posebno je pitanje. Ove lokacije sa bogatim kulturnim nasljeđem mogle bi biti idealne turističke destinacije koje bi se mogle iskoristiti u te svrhe. Koliko će se one još istraživati i obilježavati i koristiti u turističke svrhe niko živ ne zna.

Poznato je da na području općine  ima registrovanih 12 Srednjovjekovnih nekropola i jedna nekropola iz prahistorijskog doba. Takođe, postoje i lokaliteti sa nazivima crkvina ili crkvi-šta što čuvaju tradiciju o nekadašnjem postojanju crkve na tim mjestima. Svaki ovaj toponim bi se mogao smatrati pouzdanim. Na području sela Mrkotić postoji toponim crkvište gdje je, pouzdano se zna, nekada bila crkva. Za ovo crkvište vezana su razna kazivanja: evo jednog od tih kazivanja:



"Našu sliku, dragi moj, našao neki Turčin iz sela Mrkotića 3 sata odavde, tamo od Tešnja, kadje krčio svoju njivu, u trnju. Nije znao šta je to, al je vidio da je svetinja; zato je čuvao sliku us svom hambaru /žitnici/ . A gle ti blagoslova Božjeg: ovaj hambar nije se nikad ispraznio žita. Na to mu dođe neki ciganin, turski dakako. Ovoga odvede u hambar, te mu pokaže sliku i zapita ga što je to. `Znam ja šta je`, ciganin će, `to je vlaška Gospa`, i udari nadžakom u sliku. Još možeš vidjeti pukotinu u slici. Nu eto ti kazne Božje. Ciganin odmah poludi te odleti dolje k Usori i skoči u najdublji vir. Još se zove ono mjesto ciganski vir, a narod priča, da se ovaj ciganin uoči Gospojine, kao danas, može vidjeti u onom viru, i čuje se, kako viče : ´Kafa, Kafa !` Ovaj događaj onog Turčina još više uvjeri, da ima veliku svetinju u svom hambaru, te ju je još pomnije čuvao. No ipak nije se stvar dala više kriti. Dočuju za ovu sliku Turci i čuju Hrvati. Turci su mu zamjeravali da čuva kršćansku svetinju, a Hrvati su željeli na svaki način ovu sliku dobiti, te su Turčinu nudili svaku cijenu. Tad se dogodi, da dađe u Mrkotić neki turski šeh. Taj čuje također za ovu sliku te ode onom Turčinu i naredi da bi od sebe odstranio ovu vlašku svetinju, vratiti je njezinom krugu. Turčinu se to dade nažao te reče: ´Ja te zaklinjem kao svečevo koljeno, da smijem ovu svetinju držati u svojoj kući, sve mi s srećom ispane.`





Ali šeh neće da zna za to, nego mu naloži da odstrani od sebe Gospu, ali da nebi pod nipošto prodao sliku za novce, pošto se svetinja ne smije prodavati, nego neka se naredi s hrvatima za druge stvari.Šta ćeš, šeh je šeh, valja ga slušati. Inače nebi ga Turci više brojali svojim. Dozove on ugledne Hrvate k sebi pa im kaže: Èvo dat ću vam ovu vašu sliku, a vi meni dajte za uzdarje: sto volova, sto ovnova, sto oka kravinjskog masla`. Tko sretniji od nas katolika! Neki su dali po jednog vola, neki po dva, drugi opet ovnova, a najsiromašniji barem oku masla. Kad su to sastavili bili, odnesu cijenu onom Turčinu te odluče, da će sliku odnijeti amo u Komušinu."Ilija pogladi brkove, zakašlja te nastavi:




"Jer valja ti znati, brate moj, da onda u cijelom onom kraju nije bilo crkve, ni u Doboju ni u Sivši, niti u Žabljaku do u nas, a ovdje samo mala kapelica mjesto crkve. Ja ti još pamtim onu kapelicu jer ima tek 40 godina da se je dogodila naša crkva. Ni fratra onda nismo imali u svom selu, nego fratar, što je parokom bio za ovaj cijeli kraj, stanovao tamo u šumi poput pustinjaka. Vidio si putem onu crkvu bežljansku –eno možeš je i sada vidjeti- čerek sata od one crkve u šumi kod Erejzova potoka. Vidi se još temelj i magaza župnog stana. Stoga dakle, što je samo kod nas bila zidana kapelica, odlučiše naši stari donijeti ovu svetu sliku u naše selo. Ali nisu smjeli cestom proći od straha turskoga, nego su ovamo prijekim putom preko ovih planina nosili svetu sliku na nosilici. Kad su ovamo došli na Kondžilo, upravo gdje stoji ova kapelica, odmarali su se. Kad su htjeli dalje poći, eto ti čuda. Ni šest ni deset ljudi nisu mogli dignuti ovu sliku. Šta da sad rade? Zar da ovdje ostave ovu sliku usred šume pred vedrim nebom?, jer kapelice nebi dali turci sagraditi. Tad oni kleknu pred svetu sliku te se svečano zavjetuju, da će oni svake godine uoči Gospojine ovu sliku ovamo u svečanom ophodu iz Komušine prenijeti. Na to su mogli nosilo odmah dignuti i sliku prinijeti u našu crkvu. Eto za to svake godine ovo proštenje na Gospojinu na Kondžilu."
"Kad je to bilo, kad se ova slika ovamo prinijela iz turskog sela u ovaj kraj?"


"Brate moj, to ti ja nemogu reći. Ja mislim makar 200 godina, moj bi djed bio o tom znao da jet o samo stotinu godina. Ali ni moj otac ni moj djed nisu pamtili, kad je ovamo došla. Gle ova ti turska kuća i danas opstoji, te lijepo živu i danas oni Turci. Imali smo ovdje prije 20 godina paroka Fratra, a taj ti je jednoč još sa dvojicom fratara putovao u Mrkotić. Odsjeli su kod jednog starca od 70 godina, koji ih lijepo dočeka. Taj im potvrdi da je slika bila u onom selu: `Do preklani nismo znali šta je led, a naše žito za dva groša bilo je vrednije nego ono drugih sela. Označi im i kuću gdje je bila slika te im dozove starješinu one kuće Mehmeda Čaplića, koji su se prije zvali Kapetanovići. I on im potvrdi da su tu svetinju sačuvali njegovi stari u svom hambaru, te da i još šalju svake godine koji dar na Kondžilo, bilo u bezu, bilo u novcima. Pamtimo I mi, da je prije kojih 40 godina nekakav muslimanac bijele brade ovdje na Kondžilu bio, te je stavio 4 kune na oltar i uskliknuo suznih očiju: Èj, ej!. Ova je svetinja nekoć u rukama mojih stari bila!`.Fratri su onda prigodom onog pohoda Turke pitali, dali oni znaju da je u njihovom selu crkva bila, jerbo bi u onom selu poveći brežuljak iz kojeg izviruje veliko kamenje što se i danas zove `crkvište`. No Turci odvrate da za to ne znaju. Valjda su se bojali da nebi sagradili crkvu usred turskog sela Mrkotića. Mi smo ipak nagađali, da je svakako u staro kršćansko doba bila ondje crkva, i valjda je netko, kad se ova crkva rozorila, spasio ovu sliku, ili možda je ova obitelj Kapetanovića čuvala onu sliku iz vremena starih banova usorskih od propasti, a poslije su se i ovi Kapetanovići poturćili Kapetanović poturčili.

Literatura: Iz Knjižice "Čudotvorna Majka Božja od Kondžila"; Franjo Hamerla, 1907.
Skoro istovjetna priča mogla se čuti os tarijih žitelja u selu Mrkotić općina Tešanj.

                                

sreda, 16. februar 2011

„ZOVI ME I LONCEM , AL NE UBIJ KOLCEM“

Piše: Subašić S. Hasan  
                

Tešnjaci, svakako , nisu najveći, ali su zasigurno najglasovitiji pekmezari u BiH, koji, od rugalice -  „pekmezari“, što  im prilepiše susjedi maglajlije, napraviše drugu glasnu rugalicu – „kupusari“ za svoje susjede maglajlije. Istina je da su tešnjaci svoja prirodna bogastva naročito u izuzetnom kvalitetnom voću koje ovdje uspjeva, na najbolji način oduvjek znali iskoristiti pa i unovčiti. Pečenje pekmeza od raznih vrsta voća, sušenje zrelog voća pretvorili su oni u pravi običaj koji i danas, na sreću, ponegdje postoji. Sjetih se jedne stare narodne izreke koja glasi : „ Bolje je da izumre kasaba nego običaj“. Ona  potvrđuje da tu imna istine  i tešnjake ne vrijeđa ni nadimak. Naprotiv, na njega smo ponosni najviše zbog toga što smo sačuvali tradiciju pečenja pekmeza.
I  sam  pripadam u onu manjinsku skupinu koja bi voljela sačuvati oboje. Iako sam u poodmaklim godinama, u srcu sam dijete sve više kako godine prolaze. Ljepota je sjetiti se avlija , stupa, torkulja (žećki), kazana koji sa pekmezom vriju jer su to bile masovne pojave. A tek kakav je ugođaj bio za nas mlade kada pekmez ne „siđe“ (uvri) do akšama pa i jacije. Tada su i babo i mati i nana već u kući jer su premoreni, a mlađarija je napolju. Čeka da pekmez „siđe“ često i uz pjesmu. Kazani se, pritome, i dalje puše, pekmez miriše, djevojke pjevaju, a i momci iza ograde  pjevuše što im je na srcu . „Šušti basma, a vezak se širi, moja draga po pekmezu miri“.
                                                               Stupa za jabuke     
Torkulja za cjeđenje
Stupa za jabuke kao i torkulja za cijeđenje rijetko se mogu  danas naći u našim avlijama. Njih su zamjenile modernije mašine za mljevenje – sitnjenje voća kao i modernije žećke za cijeđenje. Ovakav pribor  sa  slika danas  više nije cool. Više se ne peku ni čuveni bestilji (gusti džem) od šljiva i jabuka, a najbolji je bio ako se peče samo od šljiva mađaric.Taj posao je zahtjevao dosta vremena i strpljenja jer nipošto nije smio bestilj „zagoriti“ prilikom  njegovog upjecanja u kazanu.  Vjerujem da su se iz tog razloga šljive mađarice i udomaćile u našim krajevima, jer su svoje lijepe i slatke plodove davale između, tada dva  na selu najveća posla, - žetve i sjetve pšenice. U tom periodu valjalo je te slatke plodove preraditi i sačuvati u nekom drugom obliku bez ikakvog konzervansa. Kako pekmez tako i bestilj od šljiva i jabuka sprema se u zemljenim posudama koje su imale i svoje poklopce a zvali su se „ćupovi“ – kako se, uostalom, i danas zovu.Imala ih je svaka kuća. Danas, znamo, da su to pravi rariteti i da služe, tu i tamo, kao ukrasi u hodnicima i  prostorijama.

                                                                 Ćup za pekmez                                                         

Bestilj spremljen u ovakve ćupove ubrzo bi sebi stvorio koru. Ta kora je čuvala proizvod od kvarenja često i godinama. Sjećam se kao sad da mi je žena pronašla u ratu jedan ovakav ćup pun bestilja i da nam je odlično došao za prehranu nakon što smo skinuli debelu koru sa bestilja. Najviše  smo tada obradovali djecu izbjeglica iz komšiluka kada bi im namazali bestiljom kriške hljeba. Djeca su priznavala da takav džem ranije nikada nisu vidjeli. Takođe je vrijedno pomena da se sve ono što se nije moglo iskoristiti od voća bacalo se u velike drvene kace iz čega se, u zimskim danima, pekla prava rakija šljivovica.
Eto, tako se, ranije racionalno koristilo sve što Bog sačuva na grani od roda do branja. Nažalost ću i ovo, na kraju reći.  Zakoni prirode učinili su svoje pa nam je tako bolest šarka odnijela i našu šljivu mađaricu. I na kraju bujrum, probajte naše tradicionalne pekmezli hurmašice i halvu.

Pekmezli hurmašice

                                                                                                                                                                                   

torek, 08. februar 2011

EMKIN HAN U TEŠNJU

Piše: Subašić S. Hasan

U svim  manjim i većim mjestima, a posebno koja su se nalazila u blizini ili na raskrsnicama karavanskih puteva, podizani su HANOVI. Bili su to objekti namjenski građeni za prihvat i odmor putnika . Hanovi su oduvijek predstavljali stjecišta dobronamjernih ljudi i putnika koji su se u njima odmarali, sklapali  prijateljstva i ugovarali nove poslove. Han je služio kao prenoćiste trgovcima koji su dolazili izbliza i daleka. Za trgovce je imao obezbjeđena i skladišta za robu kao i smještaj za konje.

U hanovima su odsjedali putnici i to ponajviše kirajdžije. To je bilo mjesto gdje bi odmarali i oni i njihovi konji od dugih napornih, a često i rizičnih putovanja. Tu su mogli da odmore, po nešto pojedu i prenoće. Za njihove konje se našlo sijena, zobi i vode. Postoje pisani tragovi o dva hana u Tešnju iz 1753. godine koje su držali Omer-baša i Salih-baša  ali nema pisanih tragova  gdje su ova dva hana bili locirani.
            
Jedno predanje, međutim, govori da je poznati han iz  Osmanskog doba bio na gornjoj čaršiji u Tešnju u blizini sahat kule i da mu je prilaz za konje bio ispod srednje kuće (označeno strelicom na ovoj staroj slici) . Iznad prolaza za konje i fijakere bila je prostorija sa tri prozora .
                         

                                                   
                                  Jedan od manjih hanova na periferiji grada  iz 1901. godine.
       
Za razliku od drugih gradova, koliko ja znam, Tešanj je imao još najmanje tri hana. Jednog od hanova se i ja sjećam jer je postojao i poslije Drugog svjetskog rata.  Bio  je u vlasništvu ugledne tešanjske porodice Dizdarević Bege, a kasnije njegovog sina Dizdarević Emke. Svi mještani Tešnja su ga zvali, jednostavno, „Emkin han“. I današnji lokalitet Marinhan dobio je ime po nekadašnjem hanu koji je držala žena zvana Marija, a nalazio se pored starog druma.  Za Tešanj se kaže da je, zapravo, bio i ostao jedan veliki HAN jer se za Tešanj  zna da u njemu nikada nije dobronamjerni putnik ostao bez konaka. Otuda se i kaže da je čitav Tešanj, zbog  tradicionalne gostoprimljivosti njegovih žitelja, bio han. Svaka kuća je u njemu bila otvorena za musafire i goste.
                                                  Dizdarević Emko i Kerić hadži Haso

Za doba u kome su postojali hanovi sigurno je da oni nisu imali svu opremu današnjih prenoćišta, ali su imali toplinu domaćina i njegov trud da zadovolji raznovrsne potrebe svojih putnika namjernika i konakdžija.