DIJETE OSTAJE DIJETE

                                                 DIJETE  OSTAJE  DIJETE

              

Piše: Subašić S. Hasan

Kroz malene prozore bosanske kućice prodirali su prvi jutarnji zraci. Domaćica Nura postavila  sofru,  na nju stavila veliku  ćasu čorbe i vruću pogaču, zatim osam  kašika  i pozvala sve svoje ukućane na  doručak. Prvi je, po starom dobrom običaju, sofri prišao taškim koracima njen gospodar Salkan. Skinuo je kapu sa glave, sjeo za sofru. Odlomio osam komada pogače. Zatim su došla i  djeca da doručkuju. Kada su svi posjedali, otac Salkan veli :“Zahvalimo  se, djeco, Bogu na ovom nimetu“. Tri sina i tri djevojke  prihvatili su se kašika i nekako skladno počeli kusati  čorbu iz velike ćase. Lijepo je bilo slušati tupi zveket kašika, a da se nije čula niti jedna riječ. Malom Tahiru su bile 4 godine. Rumena lica teško je dohvatao čorbu iz ćase. „Tahire, jedi čorbu, čorba je zdrava, postaćeš velik i jak“ - sokolila ga  mati Nura.. „Mama, ja sam već jak, neki dan sam se hrvao sa Jusom koji je stariji od mene“ - odgovori mali Tahir. Na vratima se pojavi i njihova najstarija kći Ajka koja je bila već udata u susjednom selu. Nazvala je selam i upitala za zdravlje. „Sam Bog te je poslao ovamo“! -  veli otac Salkan. „Uzmi kašiku i sjedi sa nama doručkuj, sigurno nisi doručkovala“ - veli joj mati Nura. „Nisam , majko, ali me kod kuće čeka doručak. Došla sam s poslom, nakratko“. „Nekako si mi zbunjena,Ajko. Imaš suzne oči. Hajde, reci šta se dogodilo“ – obrati se Ajki njen otac. „Tvoje oči nisu ,sigurno, suzne od dima. Nešto se  moralo dogoditi u vašoj kući. Da se prema tebi ne ponašaju ružno, da te ne tuku, nedaj Bože. Hajde, kaži  drago dijete. Pomoći ćemo ti, mi smo ti roditelji. Osim toga, ti si naša najstarija kći, naša prva roditeljska radost. A , možda si čula za onu staru istinu u narodu da dijete ostaje dijete. Iako si otišla od naše kuće, imaš čojka i njegove starce, ti si, kćerko, još uvijek naša“ -  hrabri je otac.

„Dragi babo“,.... Ajka je tada zajecala i nije se mogla suzdržati da glasno ne zaplače. Pokušavala je da se smiri , ali joj nije uspjevalo. Nastavila je jecajući. „Sinoć nam je došao kući  trgovac kod koga smo se podmirivali na veresiju. Traži  da mu platimo dug za robu koju smo uzimali na veresiju. Posla nema, nema se gdje zaraditi dinar. Dao nam je rok od jednu hevtu da mu donesemo dug. Rekao je  ako u tom roku dug ne donesemo, doći će i odvesti nam iz štale kravu. Ona nam je jedina. Ne znam kako ćemo biti bez krave i mlijeka, koje jedemo svaki dan.

Šesto dinara mu dugujemoi, naša krava vrijedi više.  Dinara niotkuda“- kroz suze je govorila  Ajka.

„Nešto para imam , mogu vam posuditi pola od tog vašeg duga, za ostalo neka sačeka. Znam da ste u krizi. Nemate šta prodati, a i ono što zaradite malo je za vašu kuću. Niste samo vi u krizi. Oni što plaćaju nadničare, kakav je tvoj čovjek Iso, malo plaćaju, posve malo, draga kćeri“.

„Znaš, babo, nešto sam govorila sa svojim  Isom, da bih i ja išla na nadnicu. Istina je da se slabo osjećam, a i kod kuće ima dosta ženskog posla“. „Zašto bi i ti išla raditi na nadnicu. Ja se, takođe, ne osjećam dobro, a i tvoja majka . Oboje smo ozajifili . Posla ima i ovdje u našem voćnjaku i oko kuće. Evo, druga je polovica marta, a u voćnjaku

nismo uradili još ništa.Treba ga obrezati, okopati oko voćki, pođubriti....Najmanje 10 kola stajskog đubreta trebamo u njega izvesti i oko voćki zakopati. Vjeruj, Ajko, taj posao mi je ovih dana najveća briga. To ne može čekati, a dug kod vašeg trgovca može. Nego, reci ti svom svekru neka pošalje tebe i tvog Isu  da nam se pomogne . Još im reci ako bi sa vama došao i tvoj svekar Tahir, to su tri poslanika, a sa nas troje biće nas šestero. Rođaci tvoje majke dužni su mi za orinu.  Zejrovi su mi dužni dvije nadnice, jer sam im vozio drva. Bilo bi nas tako deset i, nije vrag, da sav posao  u voćnjaku ne bi mogli  obaviti. Pa i mlađi, djeca, mogu pripomoći“- razbija svoju brigu oko voćnjaka stari Salkan.

„Ne plači , imaš ovo para što ti dadoh, odnesi ih kući i dođi sa svojim Isom već danas, moglo bi se đubre voziti. Sutra bi nastavili svi sa raznošenjem đubreta oko voćaka i okopavanjem ako se vrijeme ne bi pogoršalo“. „Hvala ti, babo, hvala, sto puta ti hvala“ - zahvaljivala se Ajka i dalje kroz suze. „Dobro je, dijete, dobro, ne plači“ -  tješio je otac. Na Ajkinom polasku i sama je Nura zaplakala.. Krajem šamije obrisala je suze, nekako krijući od Ajke,i rekla: Allahimanet , kćeri,  pa dođi sa svojim Isom. Kada  u vočnjak dođete, ja ću vam donijeti doručak“. „Allahimanet, majko“ - jecala je Ajka i brzo krenula prema svojoj novoj kući.

Salkan je sa kašikom pokusao  čorbu sa dna ćase, a zatim zapovjedio riječima: “Avdo i Ibro, pošto idu u školu popodne, ići će nositi đubre do polaska u školu, a ko ima školu do podne , neka požuri u školu da mi se ne motate okolo besposleni. Kada iz škole dođete, skrenite pravo  u voćnjak tamo ćete nešto pojesti“. Zatim Salkan nasu vode u ibrik pa nastavi: „Vi, ostali , uzmite tezgere, dvoje vile, štijalicu i dvije lopate“.Kad se nađoše ispod voćnjaka, Salkan dalje veli: „E, sada ćemo mi muški okopavati voćke, a vi djevojke, mislim i na Ajku, nosićete đubre. Za svaku voćku stavićete  desetak punih vila đubreta. Neka bude dobro nađubreno“.

                                                             

Dan je bio pravi proljetni. „Vrijeme imamo kao naručeno“ - govorio je otac djeci. Kada u voćnjak pristiže i njihova Ajka sa Isom, otac će ponovo:“Ne stavljajte puno đubriva na tezgere, bolje je manje, ali hodati brže“. Shvativši punčevu poruku i  Iso dodade nekoliko riječi : „ Polahko se dalje ode, i još taj proljetni umor.... Ajko, ti se posebno pazi da ti se nešto ne dogodi. Znaš kako je sa takvim ženama kada rade teže fizičke poslove“.

Malom Sulji sve ovo nije išlo u prilog, posebno to da svake godine nose đubre u voćnjak pa će svom babi: „Zar moramo svake godine đubriti i obrezivati voćnjak. Zar to nije previše? Mogli bi, možda, to raditi svake treće ili četvrte godine“. „E, moj sine, bez đubrenja ne bi valjalo kao što ne valja čovjeku biti bez hrane. Đubre je hrana za sve biljke“. „Babo, jesu li i naše voćke gladne“? – pita, opet, mali Suljo. „Jesu, jesu, sine i voćke su gladne, zato ih moramo hraniti, đubriti ih moramo“.

„I ja sam gladan,babo. Jadne  voćke,.... ako su i one toliko gladne kao ja“. „Strpi se malo“ - tješio ga otac. „Pogledaj , dolazi nam mati sa užinom“ - veli mu otac. „Jeste li mi se umorili, djeco“, - ulazeći teškim koracvima u voćnjak  javlja  se Nura. „Jesmo“ na to će mali Suljica dok ostali šute. Nura skida sa glave, u bošči zamotanu hranu za užinu i poziva ih da dođu užinati. Ajka iz ibrika polijeva, ocu, čojku Isi i ostalim da operu ruke. Mali Suljica prvi je sjeo za prostrtu bošču, gledajući šta sve mati reda pred njih. Bila je to velika tepsija maslanice, lonac kisela mlijeka, mladi sir i nekoliko glavica  luka.  U jednoj flaši donijela i varenog mlijeka i pružila ga  Ajki.“Ne mogu, majko, hvala ti. Ništa ne bi ostalo u meni, osjećam se slabo i stalno mi se povraća“.

I, uistinu, nakon samo nekoliko koraka prema sofri, uhvati se Ajka za jedno drvo i nage prema zemlji. Kada to mati primijeti, priđe joj, prihvati je za glava i pomilova rukom i riječima: „Kćerko moja, nemoj se plašiti, nije to ništa opasno“. Utom ustade i Iso iza užine, priđe svojoj ženi i punici očito preplašen. Ništa nije rekao.  Nije ni stigao ništa reći od punice koja odmah zapovjedi: „Ajko, hajde ti polahko svojoj kući pa se odmori. Ima nas dovoljno, završićemo mi ovaj posao oko voćnjaka“. Još dodade – „Ovo su, čini mi se, kćeri moja, prvi znaci trudnoće.   Ništa teško ne smiješ dizati. A ti, zete,moraš dobro paziti na nju da se ne daj Bože šta ne bi iskomplikovalo“.Iso  uze svoju Ajku ispod ruke i polahko krenuše svojoj kući. Ostali su se samo sgledali. Stari Salkan, sav ozoren od sreće , veselo smješkao. Jedino ništa nije bilo jasno malom Suljici.

Opet malom Suljiici, jedino, nije bilo ništa jasno. Nastavio je hlapljivo gutati maslanicu i zalijevati je  sa kiselim mlijekom. Ocu se nije mogao načuditi šta ga to toliko  razveseli da mu ni smanjeni broj poslanika nimalo nezasmeta. U ušima su mu i dalje odzvanjale one njegove jutarnje riječi da dijete ostaje dijete. Ništa nije rekao.

Priča zabilježena u jednom od tešanjskih sela sedamdesetih  godina XX. stoljeća.

Tešanj, februara 2012.                                             Subašić S. Hasan

                                                                    

                                                                           

I NJIH SE TREBA SJEČATI

                              

Piše: Subašić S. Hasan

Ima nečeg posebvnog u prilici kada, kao domaćin svom gostu ili strancu, objašnjavate da je  tu ispred nas bila nekada jevrejska trgovina, kuća, kamena gromada po kojoj su pasle koze, velika lipa, meraja na kojoj se šutala lopta ili nešto tome slično, ukorijenjeno u naše pamćenje i naizgled vječno.  Zapravo, možda je efekat nevjerice manji kod stranca ili gosta nego kod tebe samog. Kao u dvostrukoj ekspoziciji trebali bi se preklapati – slike iz prošlosti  i betonski monstrumi. Svijet koji je nepovratno nestao, prizivaš tek  listajući požutjele dokumente, fotografije i zapisnike Ministarstva Hrvatskog domobranstva, pričom kojoj se u dragoj melanholiji vraćaš.Tako se nekako osjećam dok, u ove zimske dane, svom gostu pokazujem stare spise i fotografije i pričam mu o tešanjskim Jevrejima koji su, takođe, donedavno, bili utkani u tkanicu ovog grada zajedno sa žiteljima ostalih naroda i narodnosti.

Odlučih da svoja razmišljanja i impresije o ovom starom narodu i zabilježim te obogatim sa podacima do kojih sam došao  čitajući sadržaje raznih starih dokumenata. U svemu tešenjski Jevreji nisu izuzetak. Sve istorijske činjenice vezane za ovaj narod od iskona do današnjih dana mogu se primjeniti i na tešanjske Jevreje. Tešanjskih Jevreja, nažalost, u našoj bližoj okolini, više nema.

U jednom od tekstova iz 1940. godine, Derviš Korkut navodi:“Specijalno za bosanske Jevreje može se reći da su oni postali više domaći nego što i sami misle“. Uzmeli se u obzir da su Jevreji i najstarija nacionalnba manjina u BiH istinitost Korkutovih riječi dobija na težini. Njihov dolazak, kao i dolazak drugih nacionalnih manjina, odvijao se u različita vremena i u različitim historijskim okolnostima.Međutim, njihovo zatiranje i uništavanje njihove materijalne osnove, bilo je izraženije nego drugih nacionalnih manjina. To se naročito odrazilo već tokom apriloskog rata 1941.godine i ulaskom Bosne i Hercegovine u sastav Nezavisne države Hrvatske.

Pišući ove redove izražavam svoju posebnu želju da ukažem na ogroman doprinos koji su tešanjski Jevreji, zajedno sa drugim slobodoljubivim narodima, dali u Narodnooslobodilačkom pokretu 1941-1945. godine kao  i na njihova stradanja.Činim ovo u težnji da ih, mi stariji, otrgnemo od zaborava a mladi da spoznaju njihove vrijednosti. Ne znam koliko mladih, kada naiđu na ulicu Nisima Albaharija u Tešnju, znaju i ko je bio taj čovjek. U svojim starim dokumentima otkrio sam  o Jevreijima iz Tešnja - učesnicima NOR-a 1941-1945. dosta podataka koje iz izvorne dokumentacije, preuzimam, slijedećim redom:

Albahari Avrama David, rođen je u Tešnju 1922. godine. Poslije školovanja radi kao trgovački pomoćnik u Tešnju i Sarajevu.U NOV stupio je oktobra mjeseca 1941. godine u odred „Zvijezda“, a zatim u jedinicu šeste proleterske Istočnobosanske brigade. Poginuo je avgusta mjeseca kod Šekovića u borbi sa četnicima

Albahari Morica David, rođen u Tešnju 1889. godine. Po zanimanju trgovac. Po dolasku ustaške vlasti, bježi iz Tešnja i 1942. godine stupa u jedinice Narodono-oslobodilačke vojske.

Albahari Šabataja Estera, rođena 1907. godine u Tešnju. Po zanimanju domaćica. Po  stvaranju NDH, bježi od ustaša u Sarajevo, a potom u Dalmaciju. Iz Dalmacije je početkom juna 1943. godine internirana  od strane Italijana u logor na Rabu. Po oslobođenju iz logora stupila u NOV septembra 1943. godine. Radila je u krojačkoj radionici XI korpusa NOV-e.

Albahari Abrahama Hajim-Tedi, rođen u Tešnju 1921. godine. Član SKOJ-a još od prije rata. U Narodno-oslobodilačku vojsku stupa u mjesecu avgustu 1941. godine. Borac je Igmanskog odreda, a zatim u jedinicama VI. proleterske istočnobosanske brigade. Poginuo je 31. maja 1943. godine kod Čureva u toku V. Neprijateljske ofanzive.

Albahari Šabetaja Jakob, rođen 1910. godine u Tešnju. Jedno vrijeme radi i živi u Tešnju.Pred sami odlazak u NOV radi kao poštanski službenik u Čačku. Jula mjeseca 1941. godine pristupa Čačanskom partizanskom odredu. Bio je i komesar čete u II. Proleterskoj brigadi. Poginuo početkom juna 1943. godine na Zelengori u toku V. Neprijateljske ofanzive.

                     

Albahari Avrama Nisim, službenik, rođen u Tešnju 1916.godine. U SKOJ je primljen u gimnaziji 1935. godine. Kao komunista osuđen 1936. godine od suda za zaštitu države na jednu godinu zatvora,koju je odležao na Adi Ciganliji u Glavnjači. Postaje partijski instruktor u novoformiranoj ćeliji Vojno tehničkog zavoda Sarajevo, a 1940. godine biran je za člana MK  KPJ Sarajevo. Početkom 1941. godine interniran je u koncentracioni logor za komuniste u Ivanjici. Po kapitulaciji Jugoslavije učestvuje u organizovanju ustanka u istočnoj Bosni. Po direktivi PK KPJ za BiH odlazi sa Ratom Dugonjićem 14.VII.1941. godine u Semizovac radi organizovanja partizanskog odreda,a potom na teren u Vareš-Breza. Izdajom je uhvaćen od ustaša 6.II. 1941. godine i zatvoren u zatvor u Visokom, zatim u Sarajevu. U zatvoru je zvjerski mučen, ali nije ništa priznao.Uz pomoć sarajevske patrijske organizacije pobjegao je 22.IX. 1941. godine iz zatvora i pridružio se pozadinskim političkim radnicima. Oktobra 1941. godine izabran je za sekretara OK KPJ „Zvijezda“. Početkom 1943. bio je na dužnosti zamjenika komesara 3. bataljona 6. proleterske istočnobosanske brigade, a 1944. biran je za člana Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu i šefa OZN-e pri štabu III. Korpusa.Nosiulac je Partizanske spomenice 1941, a 1953. je proglašen za Narodnog heroja Jugoslavije.

Albahari Grubora Šabetaj, rođen u Tešnju 1907. godine.Po dolasku ustaša na vlast bježi u Dalmaciju. Početkom 1943. godine interniran od Italijana u logor na Rabu. Po oslobođenju iz logora stupio septembra 1943.godine u NOV.

Atijas Cevia Sara, učiteljica iz Tešnja. Rođena je 1909. godine u Bihaću. Po dolasku ustaša na vlast odlazi u Dalmaciju. Početkom juna 1943. godine internirana od strane Italijana u logor na Rabu. Po oslobođenju iz logora stupila, septembra mjeseca 1943. godine u NOV. Bila je bolničarka u 13. primorsko-goranskoj brigadi, a zatim učiteljica u Brodu na Moravici.

Albahari  Sarafa Jozef, neoženjen star 37 godina, trgovac iz Tešnja. U potjernici Velike župe Usora i Soli, broj 13.517/42. od 8.oktobra 1942. godine stoji i njegov lični opis : stas srednji, lice više crveno, prednji zubi zlatni, kosa plava, bradu i brkove brije, a osobni znaci nisu poznati. Obučen je u plavo građansko odijelo, gologlav, na nogama plitke cipele. Jozef je, na dan njegovog hapšenja 23. septembra 1942. godine, priključio se partizanima u rejonu Crnog vrha (Tešanj), stoji u potjernici  policije.

Herlinger Dr. Ivo sin pokojnog Maksa, ljekar iz Osjeka. Rođen je 23.maja 1896. godine u Karlovcu. Osnovnu i srednju školu završio u rodnom Karlovcu. Medicinski fakultet diplomirao je 1922.godine u Beču. Nakon promocije ostao je u Beču na specijalizaciji. Nakon što je tamo radio više od godinu dana prešao je na otorinolaringološku kliniku na kojoj se pretežno bavio otologijom. U Hrvatsku se vratio početkom 1925. i u osječkoj bolnici obavio propisani staž. Budući da je na kirurškom odjelu osječke bolnice radio više od dvije godine imao je priliku da se izobrazi u kirurgiji. Osnivanjem posebnog otorinolaringološkog odjela imenovan je 23. svibnja 1928. šefom i primarnim liječnikom novoosnovanog odjela, na kojem ostaje sve do svibnja 1941. kad je iz rasno-političkih razloga umirovljen. Unatoč svojoj zauzetosti na ORL odjelu 1935. otvorio je privatni sanatorij, tzv. Herlingerov sanatorij u današnjoj Europskoj aveniji. U ljeto 1941. zajedno s grupom židovskih liječnika poslan je u Bosnu i Hercegovinu, u Tešanj, kako bi liječio endemski sifilis. Službujući u Jelahu ubrzo se povezao sa partizanima i slao im lijekove i sanitetski materijala.Ustaše ga hapse sa ostalih 10 mještana 8. septembra 1942. godine. Po izlasku iz zatvora odmah odlazi u partizane i to decembra 1942. godine. Učesnik je bitke na Sutjesci sa Prvom proleterskom divizijom u kojoj je bio i upravnik bolnice III. Korpusa, šef  hiruške ekipe XVI. Divizije, šef hiruške ekipe III. Korpusa, vojni delegat u Zavodu za transfuziju krvi Beograd do kraja oktobra 1944. godine. Po oslobođenju zemlje 1945. godione radi u Sarajevu. Bio je i dekan Midicinskog fakulteta u Sarajevu u periodu od 1960 do 1962. godine i šef klinike za otorinolaringologiju u Sarajevu.Nakon demobilizacije postaje upravitelj Zavoda za transfuziju u Beogradu, potom upravitelj Gradske bolnice u Beogradu. Za profesora  Medicinskog fakulteta u Sarajevu imenovan 1947; u više navrata bio dekan. Umro je u Sarajevu 1963. godine.

Herlinger Ive Jordana, učenica iz Osjeka, rođena 1928.godine.Po dolasku  ustaša na vlast odlazi sa ocem dr. Ivom Herlinger u Doboj,a potom u Tešanj. U Narodno-oslobodilačku vojsku stupila u decembru 1942. godine. Bolničarka u bolnici I. Proleterske divizije; bolnici III. Korpusa bolnice XVI. Vojvođanske divizije, a od januara 1945. godine na radu je u Zavodu za transfuziju krvi Beograd.

Herkinger Ive Mira, učenica iz Osjeka, rođena 1930. godine. Skupa sa ocem dr. Ivom Herlingerom i ostalim članovima porodice dolazi u Doboj, a potom u Tešanj, gdje je bio i upućen njen otac sa ekipom za suzbijanje endemskog sifilisa. U partizane odlazi skupa sa ocem i sestrom Jordanom decembra mjeseca 1942. godine. Bolničarka je je u bolnici I. Proleterske divizije i bolnici XVI. Vojvođanske divizije, a od januara 1945. godine, kao i sestra Jordana, na radu u Zavodu za transfuziju krvi Beograd.

Herlinger (rođeno Švarc) Mavre Zlata, domaćica iz Osjeka rođena 1900. godine, supruga dr. Ive Helingera i majka kćerke Jordane i Mire. Herlinger Zlata zajedno sa suprugom i kćerkama odlazi u partizane iz Tešnja decembra 1942. godine. I Zlata je bolničarka u bolnici  I. Proleterske divizije; bolnici III. Korpusa... Poginula 1944. godine prilikom četničkog napada na bolnicu III. Korpusa u Šekovićima.

Hiršler dr. Slavko, ljekar iz Koprivnice, gdje je i rođen 1901. godine. Medicinski fakultet završio u Zagrebu 1926. godine. Specijalizirao stomatologiju. Po dolasku ustaša na vlast upućen u Tešanj u sastavu ekipe za suzbijanje endemskog sifilisa. U NOV stupa februara 1942. godine sa tešanjske teritorije gdje je i radio.Bio je na raznim sanitetskim dužnostima u sastavu V. Korpusa, a od 1944. godine šef zaraznog odjelenja bolnice istog korpusa u Šipragama.

Kamhi Moric, diplomirani veterinar iz Tešnja. Rođen je 1915. godine u Sarajevu. Veterinarski fakultet završio 1941. godine u Zagrebu. Odmah po završetku fakulteta stupa u NOV 1941. godine u sastavu partizanskih odreda tešanjskog sreza. Bio je na raznim sanitetskim dužnostima. Krajem 1941. godine poginuo. Ne zna se mjesto niti okolnosti njegove pogibije.

Levi Teodorasa Hajim – Bukus, ljekar iz Tešnja.Rođen je 1899. godine u Banja Luci. Radi u Tešnju kao ljekar sve do sepotembra 1944. godine kada odlazi u partizane. U Partizanima obavlja razne sanitatske dužnosti. Doktor Levi je u Banja Luci, u to vrijeme, imao prvi u svojoj ordinacijhi RTG  aparat.

Novačić – Najfeld  Filipa Fred, rođen 1906. godine u Tešnju.Po zanimanju gimanzijski profesor. Ustaše ga progone i on bježi u Split odakle je stupio u NOV septembra 1943. godine. Bio je referent saniteta u Mosorskom partizanskom odredu, referent saniteta u petom i šestom partizanskom odredu 111. dalmatinske brigade, na radu je u komandi mjesta Komiže u odsjeku za naoružanje XXVI. Dalmatinske divizije.

Peći Marka Ljudevit, elektromehaničar iz Zagreba. Rođen je 1874. godine u Pečuhu. Nastankomn NDH bježi sa kćerkama iz Zagreba u Tešanj. U Tešnju otvara elektromehaničarsku radnju u kojoj se izrađuju razni alati za potrebe partizanskih jedinica.

Peći Ljudevita kći Jelena, domaćica iz Zagreba. Rođena je 1905. godibne u Sarajevu. U Tešanj dolazi sa ocem Peći Ljudevitom. Iz Tešnja odlazi u partizane 1942. godine. U NOV bila je pozadinski radnik.

Peći Ljudevita kći Ruža, domaćica iz Zagreba. Rođena je 1912. godine u Slavonskom Brodu. Sa ocem i sestrom dolazi u Tešanj odakle je stupila avgusta 1944. godine u NOV. Na radu je u komandi mjesta Teslić, a zatim u komandi mjesta Prnjavor.

Svećenski mr. ph. Velimir sin pokojnog Julija, apotekar u Tešnju. Rođen 1894. godine u Osjeku. U Tešnju sarađuje sa partizanima dostavljajući im lijekove. Ustaške vlasti ga hapse 8. septembra 1942. godine  zajedno sa još 10 tešanjskih saradnika NOP-a. Po izlasku iz Zatvora zajedno sa suprugom Karolinom, marta mjeseca 1943. godine odlazi u partizane. U sanitetu je V. Korpusa.

Svećenski Velimira supruga Karolina (rođena Planinšek), domaćica stara 31 godinu. Uhapšena zajedno sa suprugom Velimirom u Tešnju od strane ustaša 8. septembra 1942. godine zbog saradnje i pomaganja partizanskih odreda.U NOV odlazi zajedno sa suprugom 1943. godine. Radi u sanitetu.....

 Tešanj februara 2012.godine                                                         Subašić s. Hasan