Ogledi strani prejšnji mesec

sreda, 21. marec 2012

DIJETE OSTAJE DIJETE

                                                 DIJETE  OSTAJE  DIJETE
              

Piše: Subašić S. Hasan

Kroz malene prozore bosanske kućice prodirali su prvi jutarnji zraci. Domaćica Nura postavila  sofru,  na nju stavila veliku  ćasu čorbe i vruću pogaču, zatim osam  kašika  i pozvala sve svoje ukućane na  doručak. Prvi je, po starom dobrom običaju, sofri prišao taškim koracima njen gospodar Salkan. Skinuo je kapu sa glave, sjeo za sofru. Odlomio osam komada pogače. Zatim su došla i  djeca da doručkuju. Kada su svi posjedali, otac Salkan veli :“Zahvalimo  se, djeco, Bogu na ovom nimetu“. Tri sina i tri djevojke  prihvatili su se kašika i nekako skladno počeli kusati  čorbu iz velike ćase. Lijepo je bilo slušati tupi zveket kašika, a da se nije čula niti jedna riječ. Malom Tahiru su bile 4 godine. Rumena lica teško je dohvatao čorbu iz ćase. „Tahire, jedi čorbu, čorba je zdrava, postaćeš velik i jak“ - sokolila ga  mati Nura.„Mama, ja sam već jak, neki dan sam se hrvao sa Jusom koji je stariji od mene“ - odgovori mali Tahir. Na vratima se pojavi i njihova najstarija kći Ajka koja je bila već udata u susjednom selu. Nazvala je selam i upitala za zdravlje. „Sam Bog te je poslao ovamo“! -  veli otac Salkan. „Uzmi kašiku i sjedi sa nama doručkuj, sigurno nisi doručkovala“ - veli joj mati Nura. „Nisam , majko, ali me kod kuće čeka doručak. Došla sam s poslom, nakratko“. „Nekako si mi zbunjena,Ajko. Imaš suzne oči. Hajde, reci šta se dogodilo“ – obrati se Ajki njen otac. „Tvoje oči nisu ,sigurno, suzne od dima. Nešto se  moralo dogoditi u vašoj kući. Da se prema tebi ne ponašaju ružno, da te ne tuku, nedaj Bože. Hajde, kaži  drago dijete. Pomoći ćemo ti, mi smo ti roditelji. Osim toga, ti si naša najstarija kći, naša prva roditeljska radost. A , možda si čula za onu staru istinu u narodu da dijete ostaje dijete. Iako si otišla od naše kuće, imaš čojka i njegove starce, ti si, kćerko, još uvijek naša“ -  hrabri je otac.

„Dragi babo“,.... Ajka je tada zajecala i nije se mogla suzdržati da glasno ne zaplače. Pokušavala je da se smiri , ali joj nije uspjevalo. Nastavila je jecajući. „Sinoć nam je došao kući  trgovac kod koga smo se podmirivali na veresiju. Traži  da mu platimo dug za robu koju smo uzimali na veresiju. Posla nema, nema se gdje zaraditi dinar. Dao nam je rok od jednu hevtu da mu donesemo dug. Rekao je  ako u tom roku dug ne donesemo, doći će i odvesti nam iz štale kravu. Ona nam je jedina. Ne znam kako ćemo biti bez krave i mlijeka, koje jedemo svaki dan.
Šesto dinara mu dugujemoi, naša krava vrijedi više.  Dinara niotkuda“- kroz suze je govorila  Ajka.

„Nešto para imam , mogu vam posuditi pola od tog vašeg duga, za ostalo neka sačeka. Znam da ste u krizi. Nemate šta prodati, a i ono što zaradite malo je za vašu kuću. Niste samo vi u krizi. Oni što plaćaju nadničare, kakav je tvoj čovjek Iso, malo plaćaju, posve malo, draga kćeri“.

„Znaš, babo, nešto sam govorila sa svojim  Isom, da bih i ja išla na nadnicu. Istina je da se slabo osjećam, a i kod kuće ima dosta ženskog posla“. „Zašto bi i ti išla raditi na nadnicu. Ja se, takođe, ne osjećam dobro, a i tvoja majka . Oboje smo ozajifili . Posla ima i ovdje u našem voćnjaku i oko kuće. Evo, druga je polovica marta, a u voćnjaku
nismo uradili još ništa.Treba ga obrezati, okopati oko voćki, pođubriti....Najmanje 10 kola stajskog đubreta trebamo u njega izvesti i oko voćki zakopati. Vjeruj, Ajko, taj posao mi je ovih dana najveća briga. To ne može čekati, a dug kod vašeg trgovca može. Nego, reci ti svom svekru neka pošalje tebe i tvog Isu  da nam se pomogne . Još im reci ako bi sa vama došao i tvoj svekar Tahir, to su tri poslanika, a sa nas troje biće nas šestero. Rođaci tvoje majke dužni su mi za orinu.  Zejrovi su mi dužni dvije nadnice, jer sam im vozio drva. Bilo bi nas tako deset i, nije vrag, da sav posao  u voćnjaku ne bi mogli  obaviti. Pa i mlađi, djeca, mogu pripomoći“- razbija svoju brigu oko voćnjaka stari Salkan.

„Ne plači , imaš ovo para što ti dadoh, odnesi ih kući i dođi sa svojim Isom već danas, moglo bi se đubre voziti. Sutra bi nastavili svi sa raznošenjem đubreta oko voćaka i okopavanjem ako se vrijeme ne bi pogoršalo“. „Hvala ti, babo, hvala, sto puta ti hvala“ - zahvaljivala se Ajka i dalje kroz suze. „Dobro je, dijete, dobro, ne plači“ -  tješio je otac. Na Ajkinom polasku i sama je Nura zaplakala.. Krajem šamije obrisala je suze, nekako krijući od Ajke,i rekla: Allahimanet , kćeri,  pa dođi sa svojim Isom. Kada  u vočnjak dođete, ja ću vam donijeti doručak“. „Allahimanet, majko“ - jecala je Ajka i brzo krenula prema svojoj novoj kući.

Salkan je sa kašikom pokusao  čorbu sa dna ćase, a zatim zapovjedio riječima: “Avdo i Ibro, pošto idu u školu popodne, ići će nositi đubre do polaska u školu, a ko ima školu do podne , neka požuri u školu da mi se ne motate okolo besposleni. Kada iz škole dođete, skrenite pravo  u voćnjak tamo ćete nešto pojesti“. Zatim Salkan nasu vode u ibrik pa nastavi: „Vi, ostali , uzmite tezgere, dvoje vile, štijalicu i dvije lopate“.Kad se nađoše ispod voćnjaka, Salkan dalje veli: „E, sada ćemo mi muški okopavati voćke, a vi djevojke, mislim i na Ajku, nosićete đubre. Za svaku voćku stavićete  desetak punih vila đubreta. Neka bude dobro nađubreno“.
                                                             
Dan je bio pravi proljetni. „Vrijeme imamo kao naručeno“ - govorio je otac djeci. Kada u voćnjak pristiže i njihova Ajka sa Isom, otac će ponovo:“Ne stavljajte puno đubriva na tezgere, bolje je manje, ali hodati brže“. Shvativši punčevu poruku i  Iso dodade nekoliko riječi : „ Polahko se dalje ode, i još taj proljetni umor.... Ajko, ti se posebno pazi da ti se nešto ne dogodi. Znaš kako je sa takvim ženama kada rade teže fizičke poslove“.


Malom Sulji sve ovo nije išlo u prilog, posebno to da svake godine nose đubre u voćnjak pa će svom babi: „Zar moramo svake godine đubriti i obrezivati voćnjak. Zar to nije previše? Mogli bi, možda, to raditi svake treće ili četvrte godine“. „E, moj sine, bez đubrenja ne bi valjalo kao što ne valja čovjeku biti bez hrane. Đubre je hrana za sve biljke“. „Babo, jesu li i naše voćke gladne“? – pita, opet, mali Suljo. „Jesu, jesu, sine i voćke su gladne, zato ih moramo hraniti, đubriti ih moramo“.

„I ja sam gladan,babo. Jadne  voćke,.... ako su i one toliko gladne kao ja“. „Strpi se malo“ - tješio ga otac. „Pogledaj , dolazi nam mati sa užinom“ - veli mu otac. „Jeste li mi se umorili, djeco“, - ulazeći teškim koracvima u voćnjak  javlja  se Nura. „Jesmo“ na to će mali Suljica dok ostali šute. Nura skida sa glave, u bošči zamotanu hranu za užinu i poziva ih da dođu užinati. Ajka iz ibrika polijeva, ocu, čojku Isi i ostalim da operu ruke. Mali Suljica prvi je sjeo za prostrtu bošču, gledajući šta sve mati reda pred njih. Bila je to velika tepsija maslanice, lonac kisela mlijeka, mladi sir i nekoliko glavica  luka.  U jednoj flaši donijela i varenog mlijeka i pružila ga  Ajki.“Ne mogu, majko, hvala ti. Ništa ne bi ostalo u meni, osjećam se slabo i stalno mi se povraća“.


I, uistinu, nakon samo nekoliko koraka prema sofri, uhvati se Ajka za jedno drvo i nage prema zemlji. Kada to mati primijeti, priđe joj, prihvati je za glava i pomilova rukom i riječima: „Kćerko moja, nemoj se plašiti, nije to ništa opasno“. Utom ustade i Iso iza užine, priđe svojoj ženi i punici očito preplašen. Ništa nije rekao.  Nije ni stigao ništa reći od punice koja odmah zapovjedi: „Ajko, hajde ti polahko svojoj kući pa se odmori. Ima nas dovoljno, završićemo mi ovaj posao oko voćnjaka“. Još dodade – „Ovo su, čini mi se, kćeri moja, prvi znaci trudnoće.   Ništa teško ne smiješ dizati. A ti, zete,moraš dobro paziti na nju da se ne daj Bože šta ne bi iskomplikovalo“.Iso  uze svoju Ajku ispod ruke i polahko krenuše svojoj kući. Ostali su se samo sgledali. Stari Salkan, sav ozoren od sreće , veselo smješkao. Jedino ništa nije bilo jasno malom Suljici.
Opet malom Suljiici, jedino, nije bilo ništa jasno. Nastavio je hlapljivo gutati maslanicu i zalijevati je  sa kiselim mlijekom. Ocu se nije mogao načuditi šta ga to toliko  razveseli da mu ni smanjeni broj poslanika nimalo nezasmeta. U ušima su mu i dalje odzvanjale one njegove jutarnje riječi da dijete ostaje dijete. Ništa nije rekao.

Priča zabilježena u jednom od tešanjskih sela sedamdesetih  godina XX. stoljeća.

Tešanj, februara 2012.                                             Subašić S. Hasan