LEGENDE O NASTANKU IMENA TEŠANJ

Piše: Subašić S. Hasan

Prvi pisani trag o postojanju grada Tešnja i podgrađa nalazi se u 1461.godini, u povelji bosanskog kralja Stjepana Tomaševića  kojem je grad sa podgrađem poklonio svom svom stricu Radivoju, što je istovremeno i dokaz da je to naselje sa utvrdom već postojalo i prije pisanja te povelje. Evo i legendi  o nastanku imena grada:

Prva legenda govori o tri brata koji su zidali grad. Kada su zidali, što bi ozidali i napravili, to bi se srušilo. Oni između  sebe zavjere se, kako da im bolje počne. Sva tri su bili oženjeni. Zakunu se oni jedan drugome, da koja žena prije dođe i donese ručak u grad, da istu uzidaju živu u grad. Dvojica su braće svojim ženama kazali svoju tajnu, da one ni po koju cijenu ne bi donijele ručak u grad. Treći brat svoju tajnu nije rekao ženi i ona je donijela ručak u grad zidarima. Kako je donijela, oni je zazidali u zid i baš u onaj sa desne strane (kraj) istočno prema Zvečaju vodi, što iz kamena teče. On je molio na svaki način, da je ne zazidaju, ali ga braća nisu poslušala. Ona mlada bila je imenom TEŠA i imala je malo dijete koje je još uvijek dojila. Dijete je bilo kod kuće. Istu, dakle, sazidaju i od tada se nazvao , po njenom imenu, i grad Tešanj.

           

Druga legenda  vezana je za putopisca Ser Artur Jon Evansa. Za vrijeme svog boravka u Tešnju, putopisac Ser Artur Jon Evans piše da je Tešanj jedan od najstarijih slavenskih utvrđenja u Bosni o kojem postoje neki zapisi. On ističe da bi se sa sigurnošću moglo dozvoliti da se indentifikuje sa mjestom TESNEC, koje u desetom stoljeću pominje Konstantin Porfirogenit kao srpski grad. Tu je bila rezizdencija Usorskih banova i, vjerovatno, prvih župana, a područje njegove  jurisdikcije pominje se još i danas po imenom župe koja je ležala u ovom planinskom trouglu između Bosne i Vrbasa. Kada je Usora postala Bosanskom provincijom i Bosna kraljevstvo, Tešanj je tada bio kraljevski zamak i, vjerovatno, jedno od onih sedamdeset uporišta „branjenih prirodnim vještinama“, koja su pala u ruke Muhameda II za vrijeme onih užasnih dana, godine 1463, poslije kojih je došao kraj i ropstvo poslednjeg bosanskog kralja.  EVANS predpostavlja da CASTRUM TESSENII  iz hronike znači Tešanj.

Treća legenda. Davno je bilo. I stari ljudi su se jedva sjećali da su im to pričali oni što su još stariji od njih bili. U Tešnju je stanovao neki ban. Dvori su mu se bijelili na vrh  Gradine. Umire iznenada tom banu žena, a on osta sam sa kćerkom. Pripovijeda se da takve ljepotice nije na daleko bilo. Otac ju je mnogo volio i pazio. Nije bilo te želje koju joj ne bi ispunio. A ona je od svega voljela trešnje i stalno ih je jela ( pričali su da se moglo vidjeti kako joj niz grlo silaze, tako je bilo tanko, bijelo i lijepo). Da bi djevojka imala uvijek trešanja ban naredi svojim podanicima da svako mora na svom imanju imati po nekoliko zasada raznovrsnih stabala trešanja. Pa zato, kad proljeće dođe, sva se okolina i sam grad zabijeli od trešnjeva behara. A kako su putnici najviše u to doba ovdje dolazili, oni nazvaše grad – TREŠANJ, pa poslije od toga ispade TEŠANJ. Prema jednoj anketi iz 1877. godine, u tadašnoj štampi, u okolini Tešnja postojale su 33 vrste trešanja.

Eto, dragi posjetioci ovog bloga,  druga legenda  koju pominje putopisac Evans, najbliža je istini po lokalnoj tradiciji kazivanja.

                                                     

M A H A L A

Za mahalu, kao četvrt, kvart ili dio grada, u kome sam rođen vezana su sva moja sjećanja; od djetinjstva - preko dječije igre, od mladosti – preko druženja na sijelima, šetnji po sokacima, ašik pendžera, svadbenih ili ukopnih povorki, akšamluka i teferiča u optimizmu i radovanju ljudi, a u zrelijim godinama – preko poređenja nekadašnjeg duha mahale i njenog izgleda sa  današnjim  njenim slikama i prilikama kada se vrlo rijetko  i spominje pojam mahale.

Mahala, kao fenomena, imali su u većem ili manjem broju svi gradovi orijentalnog tipa nastali dolaskom Osmanlija na prostore Bosne i Hercegovine. Namijenjene su isključivo stanovanju, a njihovi svojevrsni ukrasi bile su i ostale njihove avlije u kojima se kahvenisalo i eglenisalo, i ulazilo samo uz dopuštenje domaćina. Takvi, većinom tarabama ograđeni prostori sa svojim  zelenilom i cvijećem , kaldrmisanim dijelovima i travnjacima odisale su mirom i čistoćom i to bez razlike da li su pripadali mahalama gradskih četvrti ili pak mahalama sela pa i zaseoka.

Takođe, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost ljudi u mahalama, sve su one njegovale kult komšiluka. Vrlo važna, rekao bih, najvažnija karakteristika našeg osmanskog grada je čaršija. Sama riječ je perzijskog porijekla a označava dio grada kao društveni, proizvodni, zanatski, kulturni ili trgovački centar.... Čaršija je, u pravilu, bila okružena mahalama iz kojih se, uglavnom, u nju silazilo  a  rijeđe i uzlazilo. Za mene je posebna radost bio silazak u čaršiju  i najvažniji  je bio onaj sa mojim ocem, u bijelim tenama, koje mi je otac kupio kod “Bate“. Sjećam se odlično i ove situacije. Naime, kada sam, svojevremeno, upitao jednog starog i uglednog čaršijskog čovjeka dokle seže komšiluk, a dokle mahala, odgovorio mi je : „Komšiluk i mahala su ti, ako nisi znao, sve ono dokle se čuje ezan mujezina sa čaršijske džamije“.

Kako su čaršije, osim svojih džamija i drugih bogomolja, harema, hanova, bezistana, česmi, pekara, brijačnica, hamama, škola,,, imale, obavezno, u svom samom jezgru i značajniju džamiju ili mesdžid, to su

gradovi mogli imati i više čaršija. Tako su i u Tešnju stvorene dvije čaršije: Gornja čaršija sa Ferhad – begovom ili  Čaršijskom džamijom, i Donja čaršija sa Dibekhanom džamijom. I jedna i druga čaršija imale su svoje osobenosti kao biserne ukrase; Gornja  Tešanjsku tvrđavu sa Sahat kulom, ćefenke, Eminagića konak, čuvenu česmu,,, a Donja  zgradu  Konak, prvu čitaonicu, banku, ženski mekteb, čuvenu musalu i nimalo čuveniji šadrvan... Uglavnom, između ove dvije čaršije i nema granice. Već sam rekao da se u čaršije uvijek silazilo. Jedina dionica, gdje se uzlazilo je ona kada se želi iz Donje čaršije uputiti  prema Gornjoj.

Pri davanju naslova ovom  svom BLOGU imao sam dilemu da li  ga nazvati Mahalske priče nekad i sad. Ne. Sadašnjost se manje više zna i njeni smo svjedoci. Ona će biti tu i tamo spomenuta samo usput  kako bi se istakla uporedba ili objasnili događaji iz prošlosti.  Blog će, dakle, dominirati prošlošću. Ja sam ga tako zamislio.

O samom imenu gradića sa dvije čaršije i nizom mahala, koji vuče korijene iz Osmanskog perioda, postoje  čak tri legende , o  kojima će biti riječi naknadno.

Tešanj 27.12.2010                                                              Subašić S. Hasan