PRIČE IZ MAHALE (iz moje neobjavljene knjige "Mahala")

                                   MAHALSKI ŠERETI

Piše: Subašić S. Hasan  ( iz svoje neobjavljene knjige „Mahala“)

Šadrvan mahala imala je svoje šerete o kojima se na sva usta pričalo.Događaji o mahalskim šeretima prvo su pričani u kahvanama i mahalskim sijelima. O mnogima su ostala usmena svjedočenja koja su se prenosila sa koljena na koljeno.

Kao mahalski šereti bili su Smajo Čardaklić, Agan Husanović i Mešan Bostandžić.Posebno je bio poznat Mešan Bostandžić zvani „Brko“. On je bio neka vrsta šetajućih mahalskih i čaršijskih vijesti. Mešan je sakupljao vijesti po čaršiji i mahalama i pričao ih prvom koji bi ga upitao - šta ima novo u čaršiji. Ako bi neko imao neku novost koju bi htio da pusti u mahalu ili čaršiju, dovoljno je bilo da je ispriča Mešanu, koji bi je onda rastelalio i svi bi za dan dva saznali šta se to važno dogodilo. Niz je zabilježenih dogodovština iz naših mahala, o životu njihovih ljudi, o ponašanju i karakteriustikama nekih pojedinaca kao što su mahalski šereti, kabadahije, tračare, muzeviri, titizi, hrsuzi...... U kratkim pričicama, koje sam bilježio , događaji su istiniti samo su imena ljudi  i mjesta događanja izmijenjena. Napominjem da priče nisu sistematizovane po određenim temama, nego su, jednostavno, zabilježene da ih ne zaboravim . Evo nekoliko kratkih priča o tim  mojim bilježenjima događanja...

                                                                 DUKAT

O njemu su se ispredale razne priče koje se u mahali i danas pominju. Najpoznatija je ona da se Mešan zvani „Brko“ kretao u dvije čaršije u isto vrijeme. Pripovjeda se i njegova šala sa dukatom.Naime,on je  dogovorio da mu jednog petka pred samu džuma namaz  dovezu sijeno sa njive i istovare pred njegovu štalu. Grupa seoskih momaka prolazila je pored njegove štale i primjetila  Mešana kako se sageo kao da nešto traži. Svi ga u jedan glas upitaše šta to traži, a on im, na to , reče da mu je tu negdje ispao zlatan džepni sahat i da će dati dukat  onome ko ga nađe. Poslije saznanja  o Mešanovom izgubljenom zlatnom sahatu i obečanoj nagradi za muštuluk , džematlije se prihvatiše posla;  svako se snađe sebi za vile i Mešano sijeno za čas bi ubačeno na štalski tavan . Jedni su bacali sijeno dok su drugi pažljivo tražili Mešanov sahat. Bijaše  to uzaludan trud i traženje. Sahata nigdje ne nađoše, ali je zato sijeno smješteno gdje mu je i mjesto – na stajskom tavanu. Shvatili su svi da su tražili nešto  što, ustvari, nije ni izgubljeno. Na Mešana se , ipak, niko od njih ne naljuti.  

                                                                KOŠULJA

Kako je krava Mešana zvanog „ Brko“  najčešće  telila  mušku telad , vjerovalo se da će kuća zapasti u dug i neimaštinu. U čaršiji svako nešto priča; svako pametan, besjedama ćejfi, a niko niotkuda da kaže : - ej , Mešane,ne vjeruj ti svijetu što govori. Malo pomalo i sam Mešan poče tako jako vjerovati u priču o njegovoj muškoj teladi, pa se poče i ponašati pomalo čudno . Tako jednog dana krenu on u čaršiju, a komšija ga upita: „Šta je to Mešane, kud ćeš sa tako poderanom košuljom u čaršiju?“ a Mešan mu odgovori: „Eh moj komšija . Nisam se ja navadio na lijep život i nova odijela. Nije meni moj babo ostavio nikakva miraza. Bolje mi je da,  dok mogu, izlazim i  u  ovakvoj poderanoj košulji u čaršiju, nego da mi hodža Adil, kod kuće, kroji novu.

                                                                   KRAVA

 Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja da proda kravu  za koju se u mahali  pričalo da sama zna put do pijace i natrag do kuće, Agana Husanovića u povratku  kući sa kravom koju opet nije prodao  i sa brigama kako će vratiti dug komšija Agana upita : "Boga ti,  Agane,  ja davašel ti šta za nju danas"? Agan, kao da se okuraži , pogleda komšiju  pa će prkosno: "Bogomi davaše. Možda više no i što valja. Ali mi niko ne dava koliko sem ja dužen, te je opet vratih kući".  Napokon, Agan uspjeh prodati kravu jednom hažiji i to iz susjedne čaršije.Hvaleći je reče hadžiji da svaki dan može namusti mlijeka koliko za tri kuće.   

 Hadžija dovede kravu kući sav sretan misleći da se kupovinom namirio na dobru kravu. Ali, ne lezi vraže, hranio hadžija kravu ili ne hranio, ne mogaše dnevno namusti više mlijeka od jedne čaše za vodu. Naljuti se i uputi pravo kod Agana pa će mu ljutito kako ga je prevario i slagao da  jer mu kupljena krava ne daje ni litar mlijeka dnevno Agan hadžiju mirno sasluša i još mirnije mu reče: „E , hadžija, ti misliš za jedan dan toliko mlijeko namusti, strpi se malo, dug je mjesec, daće Bog pa ćeš ti namusti za mjesec onoliko koliko sam ti ja rekao“.

                            

                                                      KO  TRAŽI   KAHVU 

U zgradi bivše Ademegine banke  ( gdje se i  danas nalazi banka )  bila je jedna od kahvana u sastavu  jedinog i tada poznatog  ugostiteljskog preduzeća. Ipak se ova kahvana razlikovala od ostalih u gradu. Naime, jedan od njenih konobara bi, uvijek, kada bi neko došao po kahvu, upitao  „Ko traži kahvu?“ Kada bi dobio odgovor,   otvorio bi on  limenu kutiju sa mljevenom kahvom , koja je bila pregrađena jednim komadom kartona i zasipao zatim kahvu. Primijetio sam jednom prilikom , dok sam čekao naručenu kahvu  stojeći pored šanka, kako naš konobar uzima kahvu čas iz jedne čas iz druge pregrade one limene kutije.  Iskoristim priliku dok smo bili sami pa ga upitam : „Boga ti, kakva je razlika između te dvije vrste kahve?“. On mi, tada očito  raspoložen, na moju radoznalost odgovori: Evo, vidi, ova prva je prava kahva za naš svijet koji zna šta je prava kahva i koga ne možeš prevariti. A kahva iz ove druge pregrade je, ustvari, cikorija , divka – za one koji ne znaju šta je kahva. Njima je i grihota  zasipati pravu kahvu. Nego uzmi svoju kahvu, nosi je i gledaj svoja posla. Sada, eto, i ti znaš što mnogi ne znaju o ovoj mojoj raboti“. 

                        

                                                                      DJECA

Od vajkada je  bilo onih roditelja  koji , u svojoj zanesenosti  i trkom za zaradom, zaborave na svoju djecu, kao da ih ne vide i ne treba da brinu šta će sa njima sutra biti. Tumaraju  takvi u svom životu, srljaju i nos stavljaju često gdje mu nije mjesto, a da pritom ne misle na to hoće li  njihova djeca kome stati na nogu, hoće li koga povrijediti , hoće li  i njih, roditelje, jednog dana, od njih glava boliti, hoće li......... Primjete takvi roditelji svoje greške, ali to često bude kasno .Evo kako je jedan čovjek, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja prijetnje  djeci, koja su galamila, svađala se i psovala sa djecom njegovog brata , „kažnjavao“ svoju djecu, a ( što mu se na posljetku razbilo o glavu). On je, naime, pozvao i svog  brata ovim riječima: „Vala brate, ja se ogluših vičući i psujući ovu kopilad. Oni ni hič haber. Ne slušaju mene niti me tutišu, kao da im ništa ne govorim. Najbolje  bi bilo, brate, da ti izbiješ svoju djecu kako bi se i moja prepala“ Ne prođe mnogo vremena a mahaluše pronesoše vijest  kako se sin potukao sa ocem. Nije, dakle, za tuču tražio više svoje vršnjake. Svi su oni narasli kako je vrijeme odmicalo. Samo je posljedica slabog odgoja ostala. Odrazila se na starijima i razbila im se o glavu.

                                                                                                

                                                     TAKAV JE KAKAV JE                                

Agana  plaho brinulo  vrijeme. Misli on kako će, u nadolazećem vaktu, biti još kruće i, bezbeli , teže. Ozbiljno se Agan zabrinuo za svog sina Zejnila da mu sa mahalskim haramijama , ćiftelijama, bećarima, zijanlijama i namigušama ne krene krivim putem. Valja sina ženiti dok ne bude kasno. Jednog petka, pred džamijom,on sretne svog poznanika Husu Dedaševog i zatraži  mu kćerku za sina.Zejnila. Huso ga upita:"Kakav ti je taj sin, valjalji šta? Da nema kaku mahanu, te ga ne moreš oženit iz svoje mahale?" Agan mu, na to, odgovori mudro:
"Eh,  tako mi Boga, takav je kakav je. Da je bolji ne bih ja tebe zaustavio i kucao na tvoja vrata".                        

                                

                                                                BABOVINA

Jedne noći Smaju Čardaklić, koji se, po običaju, vratio kući iz kafane kasno i pijan, dočeka stari otac riječima:"Vidiš li, Smajo, u koji vakat i kakav mi dohodiš? Kako te nije sram. Ne daš , ni nama ukućanima, da zaspimo.  Znaš li da smo ti i ja i majka i bolesni i stari. Ne možemo više ni sebe držat, a kamoli i tvoju ženu i djecu. Od sad ovako ne možemo. E, čovo, kad znaš da piješ i trošiš, a ti onda drži i svoju familiju. Uzmi ženu i djecu i izlazi iz ove kuće, jer sem ju ja gradio.

Smajo, kojega ova priča nije mnogo potresla, reče, jedva prevrćući jezikom:"Dobro babo. Neka bude kako ti veliš. Niti možeš ti mene da trpiš pijanoga, niti ja mogu više da slušam tvoje predike i priču. I ja hoću da se dijelimo i to odmah. Mlađi sam i red je da biram dio. Ova kuća je moja babovina, i ja ću tu da ostanem. Ti i majka, od sutra, tražite konak, gdje znate. Ja ti nisam kriv što nisi znao da čuvaš svoju babovinu, kao ja, već si je prodao i gradio ovu kuću".

                                                                  BAŠĆA

Komšinica je šeretski pitala Smaju:"Šta je to čovječe, šta činiš toj ženi? Imate sedmero djece i opet ti je s trbuhom do zubi. Šta se brukate podstarost? "Smajo se na to nasmija i reče joj:"Boga ti, radoznala, komšinice. Vidiš da ja svoje sjeme ne hakam u tuđe bašče, kao onaj tvoj mrkonja Salko“

Nakon dva-tri dana srete Smajo  u čaršiji Salku . Zamoli ga da mu pozajmi para, i da ga, ako ima vremena, pričeka nedjelju dana, dok ne proda kravu.
Salko mu, bez razmišljanja, reče: "Vala Smajo, vremena da te čekam imam koljko god hoćeš, ako treba i godinu, ali para da ti dam u zajam, nemam“.

                                                  

                                                                        TRN

Jednog dana se Smajo Čardaklić rano vratio kući iz čaršije pa je, herajući Iz avlije , zvao ženu i, prenemažuci se, poče joj pričat.
"Nabodoh se na trn. Nagrdio sam se ženo, na nekakav parmak i evo ovoliko mi se zabolo u nogu. Brzo  pohitaj da ga izvadiš, da mi ne zagnoji. Ja sam ne mogu. Vidiš da jedva zborim, koliko me boli".
Žena dotrča i pomože mu da sjedne na basamake. Sazu mu opanak i čarapu i poče, držeći iglu u ruci, tražiti trn po nozi na koju se žalio da ga boli, ali ne nađe ni traga od trna.
Smajo ljut  što mu žena nije našla trn, reče joj:"Jadna ženo, šta si se smrzla. Kao da si ćorava kad tolki trn ne možeš da nađeš. Potraži ga sad u ovoj drugoj nozi. Negdje  jeste".Poslije  svađe sa ženom  Smajo ju i  osileti (ošamari) .

Ona se hujnula i, uplakana,  u pratnji najstarijeg sina, otišla u rod, da se ocu i braći požali na njega.Njen stari otac sa sinovima otišao je kod  Smaje da vide šta je to bilo te im je udario  ćerku i sestru. Nakon što su završili priču, koreći ga što ju je bio, malo mu i priprijetiše i upozoriše da njihova odiva nije repa bez korijena. Smajo   im se nasmija i reče:"Jeste vala, ljudi, sve je tako bilo kao što vam je ispričala. Naljutila me i udario sem ju prvi put od kad mi je žena. Vjerujte mi da sam je dosad stotinu puta milovao a  ona vam se , u to sam siguran, nikad  nije pofalila na mene."
"Nije vala", odgovoriše oni istovremeno "Eto, sad vi sami presudite, kaka vam je odiva. Kad joj je bilo ljijepo, nije me falila, a sad je potrčala da vam se požali i da me kudi kod vas."

                                  

                                                                    OVCA

Smajo ti je, vremenom, nekako postao više seoskim  političarem. Ta njegova seoska politika  bila je uvijek  šićardžijska i svodila na to ko će koga prevariti i ko će kome podvaliti.. Jednog jutra vidi Smajo da se njegov komšija sprema kola pa ga upita . – Kuda ti komšija? - Na stočnu pijacu, akobogda, veli komšija. -  Ne bih da te zahmetim, ali mogu li i ja sa tobom . Imam jednu ovčicu za pijace, pa ako ti nije neki zahmet?... – Bujrum, Smajo, ima mjesta - veli njemu komšija. Na pijaci Smajo ostavi ovčicu kod komšije i nekud se izgubi. Izgubi komšija Smaju iz vida, ali nije Smajo izgubio iz vida komšiju i svoju ovcu. Barem je tako izgledalo, jer čim je Smajo ugledao jednog starog djeda u pratnji dva momka kako zagledaju njegovu ovcu, za tren se on stvori kod  ovce.- Fala Bogu, kad stiže - veli komšija.

Mjeri starac ovcu i odmahuje glavom. - Šta je , bolan djede? - veli Smajo. - Nešto je pomršava ova ovca, a velike pare išćeš. - Fala Bogu kad te vidjeh kod ovce, Bogami , ja je otamo samo što nisam prodo. - Kome , bolan Smajo? - upita komšija. - Prodao, prodao, moj dragi - veli Smajo i starog djeda odvede u stranu, pa mu  skoro šapnu .  - Ne slušaj ti , djede , ove ljude, nego ti poslušaj mene. Ne kupuje se debela ovca za klanje na posjek, nego što mršavija. Majstori se najedu masne ovce i od posla više, toga dana, nema ništa. Poslušaj ti mene , kupi ovu ovcu pa se nećeš pokajati.......

Kupi starac ovcu od Smaje, a on , za te iste pare, kupi dva dobra ovnića i dovede i njih do komšije. Ispade,  tu , mušterija za jednog ovnića. Smajo , kao da novom kupcu  obnese oko glave, prodade  tek kupljenog ovnića tako skupo da mu jedan ovnić osta za džabe. Gleda ga komšija začuđeno pa će skoro ljutito . - E, šta to radiš , ako Boga znaš, lažeš, petljaš, Bogom se kuneš da su ovnići kod tebe hranjeni, jesili ti mumin ili nisi !? – Mumin, nego šta sam, evo sad ću i u džumu, Bog će mi oprostiti...  Smajo će na to. -  Biva , komšija , ti ne znaš za onu našu izreku „Ko umije njemu dvije“. - Nego, da je ne bih zakasnio na džumu namaz, povedi ti ovog mog ovnića sa sobom do moje kuće, ne bilo ti zapoviđeno... I, u tom , nestade Smajo u mnoštvu svijeta sa  pijace, a komšija u svojim razmišljanjima skoro naglas odahnu riječima – Neka mu je Bog na pomoći.                               

                                                           ORASI I ŠLJIVE

Ova pričica je iz vremena kada su ljudi često odlazili na sijela jedni drugima , kada se imalo koga obilaziti, i kada nisu bili zasićeni jedni drugima  i kada nisu voljeli u slobodnom vremenu biti sami. Tako se i naš Smajo spremio jedne duge zimske noći komšiji na sijelo kad tamo već puna soba sijeldžij a što muškinja što ženskinja.  Domaćin,dobro raspoložen, iznio pred musafire suhe šljive, voćke i orahe. Malo se priča,malo zapitkuje, ali šljive i orasi brzo nestaju. Domaćin donose još da kome ne bi manjkalo. Smajo se nešto zamislio pa će , kada vidje kako preldžije brzo obiru orahe i šljive, upitatii: - Boga ti , komšo, zar su ovako dobre šljive i mehki  ovi orasi što ih ti ubra u vakufskom groblju? Sijeldžije  se, međusobno, pogledaše, pa ono što su imali u rukama vratiše nazad na tepsiju, a ono što su žvakali u ustima, jedni progutaše a jedni izađoše napolje da ispljunu. Helem, niko od njih se više na tom sijelu ne primače suhim šljivama i orasima. Smajo, međutim, kao da ništa nije ni pitao ni primijetio, privuče predase tepsiju sa voćem i polahko, na tenane , nastavi obirati šljivu po šljivu i orah po orah od onog što je na tepsiji ostalo.                       

                                                                  REŠETO

U neposrednoj blizini naše čaršije nekada je živjela stara nana Paša. Rano je ostala bez muža, a djece nisu imali. Bila je to vesela starica uvijek spremna za šalu. Jednog dana našla se na stacionaru Doma zdravlja u Tešnju. Kako se  poznavala sa mojom nanom, skoro svaki dan sam je obilazio na Stacionaru. Paša je volila lijepo pojesti i to ona  naša stara bosanska jela. Kad god bih je pitao za zdravlje , ona bi mi  odgovorila  : „E, moje dijete, dobro je, moglo bi biti i bolje, svaki dan injekcija u debelo meso, a od kada sam ovdje u špitalju nikada nam za ručak ili doručak da donesu pilava, bureka  kvrge, cicvare, sutlijaša........ a o kakvoj maslanici da i ne govorim .Donesu nam ujutro čaj, za ručak čorbu i kakvo varivo“.   Kada je nana Paša trebala ići kući , glavna sestra  na Stacionaru, obrati  joj se riječima: „ Da vidimo, neno, da nema kakve reakcije na debelom mesu, jer ti danas ideš kući poslije vizite“. Paša gleda u sestru začuđeno pa će na sav glas : „ Sikter  paskovićko, odkuda reakcija u mojoj guzici? Reakcija je dole u čaršiji, bog vam platio što mi uradiste, od guzice mi napraviste rešeto“.

                                                    PEKMEZLI  HURMAŠICE

Jedne zimske noći pozva nas komšija na sijelo.  Mislio sam da će biti   pečenih krompira i pekmeza jer, starinsla je to kuća. Dok smo sjedili  u zadimljenoj sijeldžijskoj sobi, ljudi su pričali svoje doživljaje vezane za posao, ženidbu, udaju, odrastanje djece i razne  druge događaje. Sve je mirisalo i odavalo atmosferu domaćeg ognjišta, a prezasićeni zrak se dodatno punio domaćim duhanom koji je sagorijevao iz muštikli, cigara  starih i ozbiljnih sijeldžija. Za to vrijeme dok smo mi sjedili i pričali, domaćica je vrijedno poslovala oko vručeg šporeta i ubrzo nas pozva za sofru.

 Na sofri jemek do jemeka.Komšija Huso, koji je sjedio do mene, upita domaćicu šta je od slatka pripremila. „ Pekmezli hurmašice“, veli ona,što Husu , očito , obradova jer je bio veliki ljubitelj slatka pogotovo ako je spremljeno na pekmezu. Moram poriznati da ni meni nisu bila mrska ova vrsta starinskih jela.

Domaćin vidje u kom grmu leži zec pa će ženi : „Daj ti , ženo, stavi te hurmašice na sofru, možda neko voli prvo jesti slatko, a poslije slano“  Domaćica poče vaditi hurmašice na tanjire,  a Huso će kao iz topa: „Nemoj se, bona mlada, zahmetiti i vaditi hurmašice, daj ti čitavu tepsiju pred nas dvojicu“. Kada domaćica stavi  tepsiju hurmašica pred nas  Huso veli : „ Jedi, sine  Haso, prvo slatko jer more insana , ne daj Bože, trefit damla pa ostati željan slatka. Slana ima uvijek“. Svi smo se nasmijali Husi gledajući ga kako sa apetitom obire hurmašice po tepsiji.

                                                         KONOBAR  MILE

Došao konobar Mile iz Srbije i zaposlio se u nekadašnjem Ugostiteljskom preduzeću „Zvečaj „ u Tešnju. Raspopređivan je na rad u skoro sve objekte preduzeća, ali najviše u kafani  koja se zvala „Lovac“. Kafana je bila na mjestu  današnje  pošte. Tu bi se ujutro rano okupljali radnici koji su čekali autobus za Bukvu i koji su htjeli popiti kahvu prije autobusa.  Svima se, nekako žurilo. Neki su tražili da popiju čaj, neki kahvu, a poneko bogami i nešto ljuto. Dojadilo Miletu da sad peče kahvu, sad čaj i on odluči da tu uvede nekog reda.  Kada bi neko zatražio kahvu počeo bi govoriti „Šta će vam, bre, kafa. Verovatno ste je i kod kuće popili  i  uz nju popušili po dvije cigarete. Ko je vidio, bre, da čovek pije toliko kafe. Sada vam je najbolje da popijete šoljicu čaja. Ja sada služim samo čaj. Imam trideset šoljica gotovog čaja pa izvolite. Kada se čaj popije, poslije služim kafu, a poslije kafe samo ljuto piće“ – govorio bi Mile. „Bolje je da glomnete jednu ljutu, to je i zdravije, pa ćete i za doručak imet i bolji apetit.“ –  nastavljao bi Mile u svom ubjeđivanju.  Jedno vrijeme su jutarnji posjetioci ove tešanjske kafana reagovali, ali Mile je radio po svom tvrdoglavo; postavljao je, jednostavno, na sto čaj,  kahvu  ili sipao rakiju u zavisnosti šta mu je bilo na redu i pripremljeno po njegovom rasporedu . Na taj način je , ipak, Miletova prevagnula.

                                             NEĆE SULJO NA KLACKALICU

 Ove dvije pričice  o Sulji dobro sam zapamtio jer su mi ih pričali akteri događaja – Suljini vršnjaci koji su oko  daleke 1919. godine bili polaznici osnovne škole u Tešnju. Evo kako je to bilo. Pred  njihovom školom bili su složeni pragovi za prugu što su ih austrougarske vlasti izvozile. Djeca ko djeca, okolo se vrzmala pa nekoliko pragova stavili unakrst da bi se na istim, kao na klackalicama , mogli  nekako klackati. Suljo iz tabaka bijaše najmanji i najsitniji među svojim vršnjacima. On, međutim, samo gtleda kako se djeca do početka nastave klackaju. Istina, zovu oni i Sulju riječima : „Hajde,bolan Suljo i ti se sa nama na ovim pragovima cunculaj“  „Neću , nipošto , jer bih mogao slomiti taj prag, cunculajući se na njemu,  pa da moj babo mora platiti globu ,a  vi biste se, tada , brzo razbježali“.

Druga zgoda sa Suljom je na času kada ga učitelj pozvao da iz bukvara pročita gdje je pisalo o tutunu (duhanu). Suljo tuc muc nikako da ispetlja. „Hajde, Suljo, na tablu i napišI nam tu rečenicu „ veli učitelj. U bukvaru je pisalo: „Haso prođi se čibuka“. Suljo se znojio i pisao pa kada je bilo gotovo okrene se učitelju i veli : „ Ja, gospodine, nekako ispetljah i napisah“. Učitelj pozove jednog učenika koji je dobro čitao  i zatraži da naglas  pročita ono što je Suljo napisao . Učenik čita: „Has bus čibuk dekajs“. „Šta je ovo,Suljo,?“ pita ga učitelj, a on, kao iz puške: „Biće da je, gospodine, da se Haso  kani čibuka, on je zasigurno još malan“