Za mahalu, kao četvrt, kvart ili dio grada, u kome sam rođen vezana su sva moja sjećanja; od djetinjstva - preko dječije igre, od mladosti – preko druženja na sijelima, šetnji po sokacima, ašik pendžera, svadbenih ili ukopnih povorki, akšamluka i teferiča u optimizmu i radovanju ljudi, a u zrelijim godinama – preko poređenja nekadašnjeg duha mahale i njenog izgleda sa današnjim njenim slikama i prilikama kada se vrlo rijetko i spominje pojam mahale.
Mahala, kao fenomena, imali su u većem ili manjem broju svi gradovi orijentalnog tipa nastali dolaskom Osmanlija na prostore Bosne i Hercegovine. Namijenjene su isključivo stanovanju, a njihovi svojevrsni ukrasi bile su i ostale njihove avlije u kojima se kahvenisalo i eglenisalo, i ulazilo samo uz dopuštenje domaćina. Takvi, većinom tarabama ograđeni prostori sa svojim zelenilom i cvijećem , kaldrmisanim dijelovima i travnjacima odisale su mirom i čistoćom i to bez razlike da li su pripadali mahalama gradskih četvrti ili pak mahalama sela pa i zaseoka.
Takođe, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost ljudi u mahalama, sve su one njegovale kult komšiluka. Vrlo važna, rekao bih, najvažnija karakteristika našeg osmanskog grada je čaršija. Sama riječ je perzijskog porijekla a označava dio grada kao društveni, proizvodni, zanatski, kulturni ili trgovački centar.... Čaršija je, u pravilu, bila okružena mahalama iz kojih se, uglavnom, u nju silazilo a rijeđe i uzlazilo. Za mene je posebna radost bio silazak u čaršiju i najvažniji je bio onaj sa mojim ocem, u bijelim tenama, koje mi je otac kupio kod “Bate“. Sjećam se odlično i ove situacije. Naime, kada sam, svojevremeno, upitao jednog starog i uglednog čaršijskog čovjeka dokle seže komšiluk, a dokle mahala, odgovorio mi je : „Komšiluk i mahala su ti, ako nisi znao, sve ono dokle se čuje ezan mujezina sa čaršijske džamije“.
Kako su čaršije, osim svojih džamija i drugih bogomolja, harema, hanova, bezistana, česmi, pekara, brijačnica, hamama, škola,,, imale, obavezno, u svom samom jezgru i značajniju džamiju ili mesdžid, to su
gradovi mogli imati i više čaršija. Tako su i u Tešnju stvorene dvije čaršije: Gornja čaršija sa Ferhad – begovom ili Čaršijskom džamijom, i Donja čaršija sa Dibekhanom džamijom. I jedna i druga čaršija imale su svoje osobenosti kao biserne ukrase; Gornja Tešanjsku tvrđavu sa Sahat kulom, ćefenke, Eminagića konak, čuvenu česmu,,, a Donja zgradu Konak, prvu čitaonicu, banku, ženski mekteb, čuvenu musalu i nimalo čuveniji šadrvan... Uglavnom, između ove dvije čaršije i nema granice. Već sam rekao da se u čaršije uvijek silazilo. Jedina dionica, gdje se uzlazilo je ona kada se želi iz Donje čaršije uputiti prema Gornjoj.
Pri davanju naslova ovom svom BLOGU imao sam dilemu da li ga nazvati Mahalske priče nekad i sad. Ne. Sadašnjost se manje više zna i njeni smo svjedoci. Ona će biti tu i tamo spomenuta samo usput kako bi se istakla uporedba ili objasnili događaji iz prošlosti. Blog će, dakle, dominirati prošlošću. Ja sam ga tako zamislio.
O samom imenu gradića sa dvije čaršije i nizom mahala, koji vuče korijene iz Osmanskog perioda, postoje čak tri legende , o kojima će biti riječi naknadno.
Tešanj 27.12.2010 Subašić S. Hasan
Ni komentarjev:
Objavite komentar