Ogledi strani prejšnji mesec

sreda, 21. marec 2012

DIJETE OSTAJE DIJETE

                                                 DIJETE  OSTAJE  DIJETE
              

Piše: Subašić S. Hasan

Kroz malene prozore bosanske kućice prodirali su prvi jutarnji zraci. Domaćica Nura postavila  sofru,  na nju stavila veliku  ćasu čorbe i vruću pogaču, zatim osam  kašika  i pozvala sve svoje ukućane na  doručak. Prvi je, po starom dobrom običaju, sofri prišao taškim koracima njen gospodar Salkan. Skinuo je kapu sa glave, sjeo za sofru. Odlomio osam komada pogače. Zatim su došla i  djeca da doručkuju. Kada su svi posjedali, otac Salkan veli :“Zahvalimo  se, djeco, Bogu na ovom nimetu“. Tri sina i tri djevojke  prihvatili su se kašika i nekako skladno počeli kusati  čorbu iz velike ćase. Lijepo je bilo slušati tupi zveket kašika, a da se nije čula niti jedna riječ. Malom Tahiru su bile 4 godine. Rumena lica teško je dohvatao čorbu iz ćase. „Tahire, jedi čorbu, čorba je zdrava, postaćeš velik i jak“ - sokolila ga  mati Nura.„Mama, ja sam već jak, neki dan sam se hrvao sa Jusom koji je stariji od mene“ - odgovori mali Tahir. Na vratima se pojavi i njihova najstarija kći Ajka koja je bila već udata u susjednom selu. Nazvala je selam i upitala za zdravlje. „Sam Bog te je poslao ovamo“! -  veli otac Salkan. „Uzmi kašiku i sjedi sa nama doručkuj, sigurno nisi doručkovala“ - veli joj mati Nura. „Nisam , majko, ali me kod kuće čeka doručak. Došla sam s poslom, nakratko“. „Nekako si mi zbunjena,Ajko. Imaš suzne oči. Hajde, reci šta se dogodilo“ – obrati se Ajki njen otac. „Tvoje oči nisu ,sigurno, suzne od dima. Nešto se  moralo dogoditi u vašoj kući. Da se prema tebi ne ponašaju ružno, da te ne tuku, nedaj Bože. Hajde, kaži  drago dijete. Pomoći ćemo ti, mi smo ti roditelji. Osim toga, ti si naša najstarija kći, naša prva roditeljska radost. A , možda si čula za onu staru istinu u narodu da dijete ostaje dijete. Iako si otišla od naše kuće, imaš čojka i njegove starce, ti si, kćerko, još uvijek naša“ -  hrabri je otac.

„Dragi babo“,.... Ajka je tada zajecala i nije se mogla suzdržati da glasno ne zaplače. Pokušavala je da se smiri , ali joj nije uspjevalo. Nastavila je jecajući. „Sinoć nam je došao kući  trgovac kod koga smo se podmirivali na veresiju. Traži  da mu platimo dug za robu koju smo uzimali na veresiju. Posla nema, nema se gdje zaraditi dinar. Dao nam je rok od jednu hevtu da mu donesemo dug. Rekao je  ako u tom roku dug ne donesemo, doći će i odvesti nam iz štale kravu. Ona nam je jedina. Ne znam kako ćemo biti bez krave i mlijeka, koje jedemo svaki dan.
Šesto dinara mu dugujemoi, naša krava vrijedi više.  Dinara niotkuda“- kroz suze je govorila  Ajka.

„Nešto para imam , mogu vam posuditi pola od tog vašeg duga, za ostalo neka sačeka. Znam da ste u krizi. Nemate šta prodati, a i ono što zaradite malo je za vašu kuću. Niste samo vi u krizi. Oni što plaćaju nadničare, kakav je tvoj čovjek Iso, malo plaćaju, posve malo, draga kćeri“.

„Znaš, babo, nešto sam govorila sa svojim  Isom, da bih i ja išla na nadnicu. Istina je da se slabo osjećam, a i kod kuće ima dosta ženskog posla“. „Zašto bi i ti išla raditi na nadnicu. Ja se, takođe, ne osjećam dobro, a i tvoja majka . Oboje smo ozajifili . Posla ima i ovdje u našem voćnjaku i oko kuće. Evo, druga je polovica marta, a u voćnjaku
nismo uradili još ništa.Treba ga obrezati, okopati oko voćki, pođubriti....Najmanje 10 kola stajskog đubreta trebamo u njega izvesti i oko voćki zakopati. Vjeruj, Ajko, taj posao mi je ovih dana najveća briga. To ne može čekati, a dug kod vašeg trgovca može. Nego, reci ti svom svekru neka pošalje tebe i tvog Isu  da nam se pomogne . Još im reci ako bi sa vama došao i tvoj svekar Tahir, to su tri poslanika, a sa nas troje biće nas šestero. Rođaci tvoje majke dužni su mi za orinu.  Zejrovi su mi dužni dvije nadnice, jer sam im vozio drva. Bilo bi nas tako deset i, nije vrag, da sav posao  u voćnjaku ne bi mogli  obaviti. Pa i mlađi, djeca, mogu pripomoći“- razbija svoju brigu oko voćnjaka stari Salkan.

„Ne plači , imaš ovo para što ti dadoh, odnesi ih kući i dođi sa svojim Isom već danas, moglo bi se đubre voziti. Sutra bi nastavili svi sa raznošenjem đubreta oko voćaka i okopavanjem ako se vrijeme ne bi pogoršalo“. „Hvala ti, babo, hvala, sto puta ti hvala“ - zahvaljivala se Ajka i dalje kroz suze. „Dobro je, dijete, dobro, ne plači“ -  tješio je otac. Na Ajkinom polasku i sama je Nura zaplakala.. Krajem šamije obrisala je suze, nekako krijući od Ajke,i rekla: Allahimanet , kćeri,  pa dođi sa svojim Isom. Kada  u vočnjak dođete, ja ću vam donijeti doručak“. „Allahimanet, majko“ - jecala je Ajka i brzo krenula prema svojoj novoj kući.

Salkan je sa kašikom pokusao  čorbu sa dna ćase, a zatim zapovjedio riječima: “Avdo i Ibro, pošto idu u školu popodne, ići će nositi đubre do polaska u školu, a ko ima školu do podne , neka požuri u školu da mi se ne motate okolo besposleni. Kada iz škole dođete, skrenite pravo  u voćnjak tamo ćete nešto pojesti“. Zatim Salkan nasu vode u ibrik pa nastavi: „Vi, ostali , uzmite tezgere, dvoje vile, štijalicu i dvije lopate“.Kad se nađoše ispod voćnjaka, Salkan dalje veli: „E, sada ćemo mi muški okopavati voćke, a vi djevojke, mislim i na Ajku, nosićete đubre. Za svaku voćku stavićete  desetak punih vila đubreta. Neka bude dobro nađubreno“.
                                                             
Dan je bio pravi proljetni. „Vrijeme imamo kao naručeno“ - govorio je otac djeci. Kada u voćnjak pristiže i njihova Ajka sa Isom, otac će ponovo:“Ne stavljajte puno đubriva na tezgere, bolje je manje, ali hodati brže“. Shvativši punčevu poruku i  Iso dodade nekoliko riječi : „ Polahko se dalje ode, i još taj proljetni umor.... Ajko, ti se posebno pazi da ti se nešto ne dogodi. Znaš kako je sa takvim ženama kada rade teže fizičke poslove“.


Malom Sulji sve ovo nije išlo u prilog, posebno to da svake godine nose đubre u voćnjak pa će svom babi: „Zar moramo svake godine đubriti i obrezivati voćnjak. Zar to nije previše? Mogli bi, možda, to raditi svake treće ili četvrte godine“. „E, moj sine, bez đubrenja ne bi valjalo kao što ne valja čovjeku biti bez hrane. Đubre je hrana za sve biljke“. „Babo, jesu li i naše voćke gladne“? – pita, opet, mali Suljo. „Jesu, jesu, sine i voćke su gladne, zato ih moramo hraniti, đubriti ih moramo“.

„I ja sam gladan,babo. Jadne  voćke,.... ako su i one toliko gladne kao ja“. „Strpi se malo“ - tješio ga otac. „Pogledaj , dolazi nam mati sa užinom“ - veli mu otac. „Jeste li mi se umorili, djeco“, - ulazeći teškim koracvima u voćnjak  javlja  se Nura. „Jesmo“ na to će mali Suljica dok ostali šute. Nura skida sa glave, u bošči zamotanu hranu za užinu i poziva ih da dođu užinati. Ajka iz ibrika polijeva, ocu, čojku Isi i ostalim da operu ruke. Mali Suljica prvi je sjeo za prostrtu bošču, gledajući šta sve mati reda pred njih. Bila je to velika tepsija maslanice, lonac kisela mlijeka, mladi sir i nekoliko glavica  luka.  U jednoj flaši donijela i varenog mlijeka i pružila ga  Ajki.“Ne mogu, majko, hvala ti. Ništa ne bi ostalo u meni, osjećam se slabo i stalno mi se povraća“.


I, uistinu, nakon samo nekoliko koraka prema sofri, uhvati se Ajka za jedno drvo i nage prema zemlji. Kada to mati primijeti, priđe joj, prihvati je za glava i pomilova rukom i riječima: „Kćerko moja, nemoj se plašiti, nije to ništa opasno“. Utom ustade i Iso iza užine, priđe svojoj ženi i punici očito preplašen. Ništa nije rekao.  Nije ni stigao ništa reći od punice koja odmah zapovjedi: „Ajko, hajde ti polahko svojoj kući pa se odmori. Ima nas dovoljno, završićemo mi ovaj posao oko voćnjaka“. Još dodade – „Ovo su, čini mi se, kćeri moja, prvi znaci trudnoće.   Ništa teško ne smiješ dizati. A ti, zete,moraš dobro paziti na nju da se ne daj Bože šta ne bi iskomplikovalo“.Iso  uze svoju Ajku ispod ruke i polahko krenuše svojoj kući. Ostali su se samo sgledali. Stari Salkan, sav ozoren od sreće , veselo smješkao. Jedino ništa nije bilo jasno malom Suljici.
Opet malom Suljiici, jedino, nije bilo ništa jasno. Nastavio je hlapljivo gutati maslanicu i zalijevati je  sa kiselim mlijekom. Ocu se nije mogao načuditi šta ga to toliko  razveseli da mu ni smanjeni broj poslanika nimalo nezasmeta. U ušima su mu i dalje odzvanjale one njegove jutarnje riječi da dijete ostaje dijete. Ništa nije rekao.

Priča zabilježena u jednom od tešanjskih sela sedamdesetih  godina XX. stoljeća.

Tešanj, februara 2012.                                             Subašić S. Hasan
















                                                                    




                                                                           







petek, 10. februar 2012

I NJIH SE TREBA SJEČATI

                              
Piše: Subašić S. Hasan


Ima nečeg posebvnog u prilici kada, kao domaćin svom gostu ili strancu, objašnjavate da je  tu ispred nas bila nekada jevrejska trgovina, kuća, kamena gromada po kojoj su pasle koze, velika lipa, meraja na kojoj se šutala lopta ili nešto tome slično, ukorijenjeno u naše pamćenje i naizgled vječno.  Zapravo, možda je efekat nevjerice manji kod stranca ili gosta nego kod tebe samog. Kao u dvostrukoj ekspoziciji trebali bi se preklapati – slike iz prošlosti  i betonski monstrumi. Svijet koji je nepovratno nestao, prizivaš tek  listajući požutjele dokumente, fotografije i zapisnike Ministarstva Hrvatskog domobranstva, pričom kojoj se u dragoj melanholiji vraćaš.Tako se nekako osjećam dok, u ove zimske dane, svom gostu pokazujem stare spise i fotografije i pričam mu o tešanjskim Jevrejima koji su, takođe, donedavno, bili utkani u tkanicu ovog grada zajedno sa žiteljima ostalih naroda i narodnosti.

Odlučih da svoja razmišljanja i impresije o ovom starom narodu i zabilježim te obogatim sa podacima do kojih sam došao  čitajući sadržaje raznih starih dokumenata. U svemu tešenjski Jevreji nisu izuzetak. Sve istorijske činjenice vezane za ovaj narod od iskona do današnjih dana mogu se primjeniti i na tešanjske Jevreje. Tešanjskih Jevreja, nažalost, u našoj bližoj okolini, više nema.

U jednom od tekstova iz 1940. godine, Derviš Korkut navodi:“Specijalno za bosanske Jevreje može se reći da su oni postali više domaći nego što i sami misle“. Uzmeli se u obzir da su Jevreji i najstarija nacionalnba manjina u BiH istinitost Korkutovih riječi dobija na težini. Njihov dolazak, kao i dolazak drugih nacionalnih manjina, odvijao se u različita vremena i u različitim historijskim okolnostima.Međutim, njihovo zatiranje i uništavanje njihove materijalne osnove, bilo je izraženije nego drugih nacionalnih manjina. To se naročito odrazilo već tokom apriloskog rata 1941.godine i ulaskom Bosne i Hercegovine u sastav Nezavisne države Hrvatske.

Pišući ove redove izražavam svoju posebnu želju da ukažem na ogroman doprinos koji su tešanjski Jevreji, zajedno sa drugim slobodoljubivim narodima, dali u Narodnooslobodilačkom pokretu 1941-1945. godine kao  i na njihova stradanja.Činim ovo u težnji da ih, mi stariji, otrgnemo od zaborava a mladi da spoznaju njihove vrijednosti. Ne znam koliko mladih, kada naiđu na ulicu Nisima Albaharija u Tešnju, znaju i ko je bio taj čovjek. U svojim starim dokumentima otkrio sam  o Jevreijima iz Tešnja - učesnicima NOR-a 1941-1945. dosta podataka koje iz izvorne dokumentacije, preuzimam, slijedećim redom:


Albahari Avrama David, rođen je u Tešnju 1922. godine. Poslije školovanja radi kao trgovački pomoćnik u Tešnju i Sarajevu.U NOV stupio je oktobra mjeseca 1941. godine u odred „Zvijezda“, a zatim u jedinicu šeste proleterske Istočnobosanske brigade. Poginuo je avgusta mjeseca kod Šekovića u borbi sa četnicima

Albahari Morica David, rođen u Tešnju 1889. godine. Po zanimanju trgovac. Po dolasku ustaške vlasti, bježi iz Tešnja i 1942. godine stupa u jedinice Narodono-oslobodilačke vojske.

Albahari Šabataja Estera, rođena 1907. godine u Tešnju. Po zanimanju domaćica. Po  stvaranju NDH, bježi od ustaša u Sarajevo, a potom u Dalmaciju. Iz Dalmacije je početkom juna 1943. godine internirana  od strane Italijana u logor na Rabu. Po oslobođenju iz logora stupila u NOV septembra 1943. godine. Radila je u krojačkoj radionici XI korpusa NOV-e.

Albahari Abrahama Hajim-Tedi, rođen u Tešnju 1921. godine. Član SKOJ-a još od prije rata. U Narodno-oslobodilačku vojsku stupa u mjesecu avgustu 1941. godine. Borac je Igmanskog odreda, a zatim u jedinicama VI. proleterske istočnobosanske brigade. Poginuo je 31. maja 1943. godine kod Čureva u toku V. Neprijateljske ofanzive.

Albahari Šabetaja Jakob, rođen 1910. godine u Tešnju. Jedno vrijeme radi i živi u Tešnju.Pred sami odlazak u NOV radi kao poštanski službenik u Čačku. Jula mjeseca 1941. godine pristupa Čačanskom partizanskom odredu. Bio je i komesar čete u II. Proleterskoj brigadi. Poginuo početkom juna 1943. godine na Zelengori u toku V. Neprijateljske ofanzive.


                     
Albahari Avrama Nisim, službenik, rođen u Tešnju 1916.godine. U SKOJ je primljen u gimnaziji 1935. godine. Kao komunista osuđen 1936. godine od suda za zaštitu države na jednu godinu zatvora,koju je odležao na Adi Ciganliji u Glavnjači. Postaje partijski instruktor u novoformiranoj ćeliji Vojno tehničkog zavoda Sarajevo, a 1940. godine biran je za člana MK  KPJ Sarajevo. Početkom 1941. godine interniran je u koncentracioni logor za komuniste u Ivanjici. Po kapitulaciji Jugoslavije učestvuje u organizovanju ustanka u istočnoj Bosni. Po direktivi PK KPJ za BiH odlazi sa Ratom Dugonjićem 14.VII.1941. godine u Semizovac radi organizovanja partizanskog odreda,a potom na teren u Vareš-Breza. Izdajom je uhvaćen od ustaša 6.II. 1941. godine i zatvoren u zatvor u Visokom, zatim u Sarajevu. U zatvoru je zvjerski mučen, ali nije ništa priznao.Uz pomoć sarajevske patrijske organizacije pobjegao je 22.IX. 1941. godine iz zatvora i pridružio se pozadinskim političkim radnicima. Oktobra 1941. godine izabran je za sekretara OK KPJ „Zvijezda“. Početkom 1943. bio je na dužnosti zamjenika komesara 3. bataljona 6. proleterske istočnobosanske brigade, a 1944. biran je za člana Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu i šefa OZN-e pri štabu III. Korpusa.Nosiulac je Partizanske spomenice 1941, a 1953. je proglašen za Narodnog heroja Jugoslavije.

Albahari Grubora Šabetaj, rođen u Tešnju 1907. godine.Po dolasku ustaša na vlast bježi u Dalmaciju. Početkom 1943. godine interniran od Italijana u logor na Rabu. Po oslobođenju iz logora stupio septembra 1943.godine u NOV.

Atijas Cevia Sara, učiteljica iz Tešnja. Rođena je 1909. godine u Bihaću. Po dolasku ustaša na vlast odlazi u Dalmaciju. Početkom juna 1943. godine internirana od strane Italijana u logor na Rabu. Po oslobođenju iz logora stupila, septembra mjeseca 1943. godine u NOV. Bila je bolničarka u 13. primorsko-goranskoj brigadi, a zatim učiteljica u Brodu na Moravici.

Albahari  Sarafa Jozef, neoženjen star 37 godina, trgovac iz Tešnja. U potjernici Velike župe Usora i Soli, broj 13.517/42. od 8.oktobra 1942. godine stoji i njegov lični opis : stas srednji, lice više crveno, prednji zubi zlatni, kosa plava, bradu i brkove brije, a osobni znaci nisu poznati. Obučen je u plavo građansko odijelo, gologlav, na nogama plitke cipele. Jozef je, na dan njegovog hapšenja 23. septembra 1942. godine, priključio se partizanima u rejonu Crnog vrha (Tešanj), stoji u potjernici  policije.
Herlinger Dr. Ivo sin pokojnog Maksa, ljekar iz Osjeka. Rođen je 23.maja 1896. godine u Karlovcu. Osnovnu i srednju školu završio u rodnom Karlovcu. Medicinski fakultet diplomirao je 1922.godine u Beču. Nakon promocije ostao je u Beču na specijalizaciji. Nakon što je tamo radio više od godinu dana prešao je na otorinolaringološku kliniku na kojoj se pretežno bavio otologijom. U Hrvatsku se vratio početkom 1925. i u osječkoj bolnici obavio propisani staž. Budući da je na kirurškom odjelu osječke bolnice radio više od dvije godine imao je priliku da se izobrazi u kirurgiji. Osnivanjem posebnog otorinolaringološkog odjela imenovan je 23. svibnja 1928. šefom i primarnim liječnikom novoosnovanog odjela, na kojem ostaje sve do svibnja 1941. kad je iz rasno-političkih razloga umirovljen. Unatoč svojoj zauzetosti na ORL odjelu 1935. otvorio je privatni sanatorij, tzv. Herlingerov sanatorij u današnjoj Europskoj aveniji. U ljeto 1941. zajedno s grupom židovskih liječnika poslan je u Bosnu i Hercegovinu, u Tešanj, kako bi liječio endemski sifilis. Službujući u Jelahu ubrzo se povezao sa partizanima i slao im lijekove i sanitetski materijala.Ustaše ga hapse sa ostalih 10 mještana 8. septembra 1942. godine. Po izlasku iz zatvora odmah odlazi u partizane i to decembra 1942. godine. Učesnik je bitke na Sutjesci sa Prvom proleterskom divizijom u kojoj je bio i upravnik bolnice III. Korpusa, šef  hiruške ekipe XVI. Divizije, šef hiruške ekipe III. Korpusa, vojni delegat u Zavodu za transfuziju krvi Beograd do kraja oktobra 1944. godine. Po oslobođenju zemlje 1945. godione radi u Sarajevu. Bio je i dekan Midicinskog fakulteta u Sarajevu u periodu od 1960 do 1962. godine i šef klinike za otorinolaringologiju u Sarajevu.Nakon demobilizacije postaje upravitelj Zavoda za transfuziju u Beogradu, potom upravitelj Gradske bolnice u Beogradu. Za profesora  Medicinskog fakulteta u Sarajevu imenovan 1947; u više navrata bio dekan. Umro je u Sarajevu 1963. godine.

Herlinger Ive Jordana, učenica iz Osjeka, rođena 1928.godine.Po dolasku  ustaša na vlast odlazi sa ocem dr. Ivom Herlinger u Doboj,a potom u Tešanj. U Narodno-oslobodilačku vojsku stupila u decembru 1942. godine. Bolničarka u bolnici I. Proleterske divizije; bolnici III. Korpusa bolnice XVI. Vojvođanske divizije, a od januara 1945. godine na radu je u Zavodu za transfuziju krvi Beograd.

Herkinger Ive Mira, učenica iz Osjeka, rođena 1930. godine. Skupa sa ocem dr. Ivom Herlingerom i ostalim članovima porodice dolazi u Doboj, a potom u Tešanj, gdje je bio i upućen njen otac sa ekipom za suzbijanje endemskog sifilisa. U partizane odlazi skupa sa ocem i sestrom Jordanom decembra mjeseca 1942. godine. Bolničarka je je u bolnici I. Proleterske divizije i bolnici XVI. Vojvođanske divizije, a od januara 1945. godine, kao i sestra Jordana, na radu u Zavodu za transfuziju krvi Beograd.
Herlinger (rođeno Švarc) Mavre Zlata, domaćica iz Osjeka rođena 1900. godine, supruga dr. Ive Helingera i majka kćerke Jordane i Mire. Herlinger Zlata zajedno sa suprugom i kćerkama odlazi u partizane iz Tešnja decembra 1942. godine. I Zlata je bolničarka u bolnici  I. Proleterske divizije; bolnici III. Korpusa... Poginula 1944. godine prilikom četničkog napada na bolnicu III. Korpusa u Šekovićima.

Hiršler dr. Slavko, ljekar iz Koprivnice, gdje je i rođen 1901. godine. Medicinski fakultet završio u Zagrebu 1926. godine. Specijalizirao stomatologiju. Po dolasku ustaša na vlast upućen u Tešanj u sastavu ekipe za suzbijanje endemskog sifilisa. U NOV stupa februara 1942. godine sa tešanjske teritorije gdje je i radio.Bio je na raznim sanitetskim dužnostima u sastavu V. Korpusa, a od 1944. godine šef zaraznog odjelenja bolnice istog korpusa u Šipragama.

Kamhi Moric, diplomirani veterinar iz Tešnja. Rođen je 1915. godine u Sarajevu. Veterinarski fakultet završio 1941. godine u Zagrebu. Odmah po završetku fakulteta stupa u NOV 1941. godine u sastavu partizanskih odreda tešanjskog sreza. Bio je na raznim sanitetskim dužnostima. Krajem 1941. godine poginuo. Ne zna se mjesto niti okolnosti njegove pogibije.

Levi Teodorasa Hajim – Bukus, ljekar iz Tešnja.Rođen je 1899. godine u Banja Luci. Radi u Tešnju kao ljekar sve do sepotembra 1944. godine kada odlazi u partizane. U Partizanima obavlja razne sanitatske dužnosti. Doktor Levi je u Banja Luci, u to vrijeme, imao prvi u svojoj ordinacijhi RTG  aparat.

Novačić – Najfeld  Filipa Fred, rođen 1906. godine u Tešnju.Po zanimanju gimanzijski profesor. Ustaše ga progone i on bježi u Split odakle je stupio u NOV septembra 1943. godine. Bio je referent saniteta u Mosorskom partizanskom odredu, referent saniteta u petom i šestom partizanskom odredu 111. dalmatinske brigade, na radu je u komandi mjesta Komiže u odsjeku za naoružanje XXVI. Dalmatinske divizije.

Peći Marka Ljudevit, elektromehaničar iz Zagreba. Rođen je 1874. godine u Pečuhu. Nastankomn NDH bježi sa kćerkama iz Zagreba u Tešanj. U Tešnju otvara elektromehaničarsku radnju u kojoj se izrađuju razni alati za potrebe partizanskih jedinica.

Peći Ljudevita kći Jelena, domaćica iz Zagreba. Rođena je 1905. godibne u Sarajevu. U Tešanj dolazi sa ocem Peći Ljudevitom. Iz Tešnja odlazi u partizane 1942. godine. U NOV bila je pozadinski radnik.

Peći Ljudevita kći Ruža, domaćica iz Zagreba. Rođena je 1912. godine u Slavonskom Brodu. Sa ocem i sestrom dolazi u Tešanj odakle je stupila avgusta 1944. godine u NOV. Na radu je u komandi mjesta Teslić, a zatim u komandi mjesta Prnjavor.

Svećenski mr. ph. Velimir sin pokojnog Julija, apotekar u Tešnju. Rođen 1894. godine u Osjeku. U Tešnju sarađuje sa partizanima dostavljajući im lijekove. Ustaške vlasti ga hapse 8. septembra 1942. godine  zajedno sa još 10 tešanjskih saradnika NOP-a. Po izlasku iz Zatvora zajedno sa suprugom Karolinom, marta mjeseca 1943. godine odlazi u partizane. U sanitetu je V. Korpusa.
Svećenski Velimira supruga Karolina (rođena Planinšek), domaćica stara 31 godinu. Uhapšena zajedno sa suprugom Velimirom u Tešnju od strane ustaša 8. septembra 1942. godine zbog saradnje i pomaganja partizanskih odreda.U NOV odlazi zajedno sa suprugom 1943. godine. Radi u sanitetu.....

 Tešanj februara 2012.godine                                                         Subašić s. Hasan







četrtek, 13. oktober 2011

TEŠANJSKI LJUBAVNICI IZ PROŠLIH VREMENA

                            TEŠANJSKI LJUBAVNICI IZ PROŠLIH  VREMENA

Pripremio : Subašić S. Hasan

Odavno me progoni misao da vam prenesem istinitu priču iz dalekih prošlih vremena tešanjskog kraja. Sve je zapravo počelo još  1878.godine, tačnije 4. septembra, kada je general major Austrougarske vojske Ludwig v. Pistory, komadant 71. Infanterie Brigade, I pješadijske divizije , bez otpora, zauzeo grad Tešanj. Bio je to događaj pogotovo ako se uzme da se desio nakon viševjekovne vladavine Turske.
 U gradu su ostali tragovi turskog vakta : begovi i age, begovske kule i čardaci, hanovi i kahvane, trgovine sa svojim tamnim i hladnim magazama, ćefenci puni svakojake robe , ekmečije, terzije, berberi, kasapi, sarači, kalajdžije.... A , ljudi - Muslimani, Srbi, Hrvati i ostali - , svjesni neizvjesnosti i promjena koje svaka promjenjena vlast nosi sa sobom, postadoše zabrinuti za svoju sudbinu. Ipak, mještani Tešnja, naviknuti da poštuju red i zakon, bili su nešto manje iznenađeni uvođenjem strogih zakona reda. Istina, bilo je i onih koji se nisu mogli da snađu u novonastalim promjenama pa ubrzo  propadoše. A događaja na pretek. Takav je i ovaj iz 1903.godine, kada u Tešanj pristigoše i akteri ove priče,priče koja govori o nesretnoj ljubavi između mlade plemićke žene i mladog konzula rodom iz Tuzle... Iako se ne sjećamo  tragičnih ljubavnih priča iz prošlih života naših krajeva (jer nismo bili  svjedoci u tome),prenošenjem onog što je zabilježeno, vraćamo i našu vezanost za te događaje, vadimo ih iz zaborava,  pa i aktere priče vraćamo među žive.

O ovom događaju pisano je u mnogim časopisima  prije više od četrdeset godina i to pod raznim naslovima od onog Tešanjski Romeo i Julija, Ljubav na Tešanjski način,do priče pod naslovom Jugoslovenski Romeo i  Julija autora Aleksandra R. Peranovića čije ću dijelove i sam prenijeti.


Uz prenošenje dijela tih tekstova, iznijeću i svoje impresije i sve ono što sam saznao o tom tragičnom događaju od tešnjaka Ibrahima Ćatića, zatim od čuvenog  Seada Midžića , doktora medicinskih nauka i profesora Medicinskof fakulteta u Zagrebu (koji je bio i dalji rođak mladog konzula), izvrsnog poznavaoca minulih događaja i poštovanog mještanina Tešnja Dragutina Tanasića ,  te doktora Ivana Petričevića,koji je prikupljao i izučavo  bogatu prošlost ovog kraja nakon što je kao ljekar došao iz rodne Dalmacije u naše krajeve. Kako sam imao čast i raditi  kao radiološki tehničar sa dr. Petričevićem zaista sam mu i danas zahvalan koliko je svojih saznanja prenio i na mene. On je i dovodio u Tešanj  dr. Midžića, a ja sam imao sreću da upravo sa ovom dvojicom velikih ljudi, obiđem grobove tešanjskih ljubavnika o kojima je riječ, a riječ je o Draginji - ženi gradonačelnika Savić Save i Nurdin begu Azapagiću koji se pojavljuje i pod imenom Ferid beg u  beogradskom časopisu Duga (moguće da se radi o i o pogrešnom navodu novinara kada je riječ o ovom drugom imenu). Ovdje napominjem i činjenicu da je i otac mladog konzula imao dva imena , tačnije : Hadži hafiz Mehmed Teufik ef. Azapagić.

Na putu za Tešanj
„Mlada plemkinja Draginja sjedila je u velikoj zatvorenoj kočiji pored muža Save, koji je dobio mjesto gradonačelnika u Tešnju. Već dva dana su u Bosni, a nikako da stignu. U početku joj je sve bilo novo i interesantno: age i begovi ozbiljni i kruti, kao balzamovane figure, koje prate naoružani do zuba pratioci; hanovi i konačišta sa pjevačicama; bule sa feredžama. Ali malo-pomalo sve to dosadi i izgubi draž nepoznatog..... Šta je čeka sutra, prekosutra, i ko zna koliko dana i noći, dok joj muž ne stigne reputaciju i slavu, a samim time premještaj u neki veći, evropskiji grad. Da je dobro, nije – mislila je. Nekada je Tešanj bio veliki grad, vjerovatno su ga podigli Rimljani . Evans je o svom putu kroz Bosnu zabilježio da je Tešanj jak centar Bosne. U to doba putevi za Sarajevo i jug vodili su preko njega... Poslije Šamca, kasabe na ulazu u Bosnu, preko Modriče, Doboja i Odžaka kola su za sobom ostavljala sve više puste i divlje predjele, zalazila dublje u divlji kraj Bosne. Zemljište je postojalo brdovitije i izazivalo u njoj bojazan i nezadovoljstvo; prašina debela i opra već odavno je popala po kočiji, na njoj grb i ime njenog muža prevučeni pozlatom. Kuda, i kako? Kako u toj pustoši provesti najbolje godine svog života? Obje noći on je proveo u kasabama, vjerovatno u hanovima, s prijateljima i novostečenim poznanicima, vraćajući se tek pred polazak kočije, ostavljajući je samu da strahuje i razmišlja o hanskim sobama , ispod kojih su se čuli vriska i smijeh, neobuzdan smijeh jeftinih kafanskih žena, izmješan s lupom stakla i grubim muškim psovkama.

Poslije neprespavane noći Savi su kočije bile udobne i prijatne; nije osjećao ni prašinu ni truckanje. Duboko zavaljen u sjedište, najveći dio puta proveo je spavajući, tako da nije imao vremena za razmišljanje o divljini kroz koju prolaze. Kada bi kola naletila na neki veći kamen, on bi samo za trenutak otvorio oči, pospano pogledao, promrljao nešto nerazumljivo, okrenuo se na drugu stranu i produžio da spava.

- Savo!... Savoo! Blizu smo Tešnja, treba da se malo rasaniš i dotjeraš. Neće biti lijepo da te građani Tešnja vide takvog rasčupanog i podbuhlog....Vjerovatno te očekuje cio grad. Večeras će sve oči biti uprte u tebe. – Pa šta ako će me čekati – Glas mu je bio nježan, baršunast i mehk. – čekaće gradonačelnika. Nisam ja sluškinja Slava da se uparadim i stavim na lice, pred ogledalom masku dobrote i čednosti prije nego što se pojavim pred skupinom eminentnih ličnosti. Ne moram čak ni da se pojavim večeras, izvini me i kaži da sam bolestan, izmisli nešto što će me opravdati. Žena se čvrsto uhvati za sjedište ispunjena silnim bolom i zaplaka. Nije to bilo samo večeras. Jednom bi se nekako dalo i podnieti, ali od kako se udala za njega uvijek je nešto, išlo kako ne treba, uvijek nešto drugačije nego kod normalnog svijeta; uvijek je ona morala da crveni, da se trudi da izgladi stvar, da zataška. On je sve u životu prihvatao da teče stihijski, od danas do sutra, važno je bilo samo da se provede. Ne bi ovo mjesto gradonačelnika dobio, da ona nije pisala, tražila veze, molila....“

- Prevario si me....prevario. Kada si tražio da se udam za tebe bio si pažljiv i nježan, obećavao si brda i doline. Sav si se rascvetavao od nježnosti. Danas je za tebe važnija  Slava . Ona ti je saučesnik i prijatelj kada treba da se nešto od mojih očiju sakrije. Dođe mi ponekad da zbacim sa sebe sve te skupocjene haljine i odem u nepoznato. – Ali ženo, nisam ja kriv, život je svirep i nemilosrdan, ne živimo kako hoćemo... progovara Sava tužno, sa pomalo patetičnim zanosom. Da bi ti nosila te skupocjene ukrase, najbolje haljine, da bi živjela na ovako visokoj nozi da ja nisam na ovakvom mjestu !? A? Ne budi samoljubiva i nepravedna... Osjećam da nešto nije uredu sa tobom poslednjih dana da me nekako drukčije posmatraš....Dugo su ćutali. Ona je drhtala plačući pripijena uz njega; ramena su joj se tresla. On je držao nježno obgrlivši je i razmišljao – „Premorena je. Proći će je to“.... – Nakon zaustavljanja kočije i otvaranja vrata pojavila se sluškinja Slava i obratila se riječima: -Molim vas, gospođo Draginja, hoćete li preći u zadnju kočiju da se malo dotjerate; na ulazu smo u grad. Jesen je već dala svoj  pečet Tešnju. Lišće pod naletima vjetra kotrlja se u ludom hodu. Vjetar puše glavnom ulicom diže oblake prašine lišća, grančice se lome pod neletima vjetra kao da padaju iz tamnog oblaka koji se nadnio nad gradom spreman svakog trenutka da ga poklopi i uništi ono malo svjetiljki u glavnoj ulici. – Baš dobrodošlo – kaže Sava. – Bar će biti manje spremnih da me većeras ovako umornog ispituju i posmatraju. Očekujući oluju koja je svakog časa mogla da otpočne, svijet se sklonio u kuće. Gradić je izgledao napušten i pust, davao je izgled još veće kasabe nego što jeste. Nije bilo teško naći kotarski ured, gdje će mu biti i kancelarije i stan. U pismo je jasno stajalo: najveća zgrada u centru grada. Očekivali su ih, jer prije nego što su izašli iz kočije, nekoliko uglednih građana dostojanstvena držanja, već je bilo kraj kola. Svima  je na licu lebdjelo pitanje: Kakva je, kakva mu je žena!? Da li će uspjeti sa njim da se sprijatelje?
Draginja je bila mnogo mlađa od njega što je sigurno izazvalo komentare. Nije bio siguran da je svojom pojavom izazvao simpatije ili negodovanje, a nije se ni trudio da uradi nešto više od uobičajenog poznanstva. Bio je umoran i sve što je želio bilo je da taj ceremonijal upoznavanja što prije prođe pa da ode na počinak. Draginja ga je čvrsto držala za ruku sva razdragana, okružena gomilom radoznalih, klimoglavom lijevo – desno. „ Nije čak ni toliko loše koliko sam mislila, - pomisli elegantna gospođa. Istina bio je tu i po neki Turčin sa ogromnom čalmom oko glave i brčinama kao u janičara u starim knjigama, ali oni nisu gledali ni krvnički ni negostoljubivo, nisu izgledali pijani i silnički raspoloženi kao oni koje je sretala na dugom putu po mejhanama  kroz Bosnu“.

Dolazak mladog konzula
„Prvi dani u Tešnju prolazili su vrlo brzo i Draginji i Savi. Stan i kancelarije su se nalazile u istoj zgradi, u istom hodniku, tako da su veliki dio dana provodili zajedno. Sava je počesto, ako nije bio odsutan, navraćao  u stan. Draginja je odlazila u grad u kupovinu. Kada dođu karavani iz dalekih krajeva, kupovala je lijepe stvari sa Istoka  i nemajući posla po nekoliko puta razmještala stvari po sobama. Ako nije morao negdje službeno da putuje, a niko ga nije uznemiravao, u radu bi ostajao zatvoren u kancelariji, prevrćući po starim spisima iz kojih je upoznavao istoriju tešanjskih porodica. Naveče bi sjedao u kočiju, malo se provozao kroz zabačene dijelove grada. Katkada se izvezao do Teslića ili Tešanjke ređe do Doboja. Ponekad je navraćao u neki od hanova, uživajući u laskanju kojima su ga obasipali, i ostajao po cijelu noć. Radovao se dolasku mladog konzula iz Skadra u Tešanj.“

 Ko je bio mladi konzul Nurdin beg Azapagić?  Bio je to sin hadži hafiza Mehmed Teufik ef. Azapagića  rođenog 1838. godine u Tuzli. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Tuzli. U Istambulu je završio teološke nauke. Po završetku školovanja vraća se u Bosnu i  služi kao upravitelj ruždije u Sarajevu. Godine 1887., po osnivanju šerijatske sudačke škole u Sarajevu, postavljen je njenim prvim direktorom. Na tom položaju ostaje sve do 1893. godine, kada je postavljen reis-ul-ulemom u Bosni i Hercegovini. Poznavao je arapski, turski i perzijski jezik, a djelimično i njemački..... Sina Nurdina je školova u Beču na višoj konzularskoj školi. Po završenom školovanju postavljen je za konzula u Skadru (Albanija). Kako je stanje u Skadru bilo vrlo rovito, bojeći se za sigurnost sina, hadži hafiz Mehmed Teufik ef. Azapagić iskoristivši svoje veze sa Austrougarskom vladom, isposlova premještaj svoga sina iz Skadra za konzula u Tešnju. Dolaskom mladog, evropski obrazovanog i intelegentnog Nurudin bega za konzula , Savo je sve više vremena provodio u kancelariji sa kojim je mogao da razgovara o svim problemima. „S obzirom na evropsko vaspitanje, nije mogao naći sebi nekoga bliskog među žiteljima u varoši, a i priroda posla ga je na neki način vezivala za gradonačelnika Savića. Malo - po malo postali su veoma bliski. Mladi Azapagić bio je rado viđen gost u kući Savinoj. Mlad i lijep, lijepo obučen, po evropskoj modi bio je čest predmet razgovora tešanjskih djevojaka. A kako su se najčešće počeli izvoziti skupa, to i Sava poče ponova da vodi momački život. Često je dolazio kasno kući, a ponekad uopšte nije, izgovarajući se poslom. Izmišljao je najrazličitije potrebe za putovanjem. Draginja je bila svjesna da su to jeftine priče, to za nju nije bilo ništa novo. Umjesto da se ljuti na mladog konzula što joj vodi muža, Draginji je mladi konzul neobično prirastao za srce. Primjetila je da i on nju posmatra s neobičnim simpatijama, toplo i drago kako je dosad niko nije gledao.

„Možda mi se to samo čini – mislila je, možda to dolazi otuda što ja njega sa simpatijama posmatram. Ili me želi....“ No, taj trenutak nikako da dođe. Mladi konzul nikako nije htio sam da dođe, izuzev kada ga Sava dovede. A onda nije bilo vremena za razgovor u četiri oka. Baš sam glupača – pomisli jedno večeri, dotjerujući se prije nego što će Sava doći da je povede u pozorište. Pa konzul neće sam da dođe, vjerovatno ne želi da napakosti Savi, ili... Vjerovatno ima nekog mladog i lijepog, nekog za koga je vezan i kome je vjeran. Ja sam već pomalo prestara da bi za mnom zaželio kod takvih mladih djevojaka. Kako onda sebi da objasnim zašto me je onda tako posmatrao, zašto mi je uzvraćao tople i nježne poglede. Već prvo veče kada je sa Savom došao u kuću, primjetila je da između nje i njega struji nešto toplo i neobično. Nešto što nikada nije osjetila. Kad su zatim legli dugo nije mogla da zaspi; osjećala je nemir, sladak i prijatan, snažan i zdav  smjeh, davao je njihovom susretu pečat neobičnosti. Ako se tome doda ljepota i elegancija mladog konzula, nije čudo što je bila uznemirena. Svaki put kad Savo ne bi obraćao pažnju na njega, uzvraćao joj je nježne i tople poglede.“ „Zašto onda nikako neće da navrati? – kao crv nagrizala je misao. Možda zato što je Musliman, a ja sam Srpkinja, neće da pogazi vjeru. Ja bih je ipak pogazila ! Trebalo bi da se stidim, već činim nešto grešno, pored muža želim da imam još jednog. Samo da navrati kada Save nema kod kuće, znaću šta je posredi, biće mi lakše kada budem znala šta je prepreka svemu tome. Da Savo sazna.....“ Te večeri su članovi „Gajreta“ (pozorišno društvo) slavili godišnjicu svoga postojanja. Trebalo je da se slavi i u Sarajevu, ali kako nisu imali materijalnih mogućnosti priređena je proslava u Tešnju. Došli su gosti iz raznih krajeva Bosne. Samo jedna misao joj se vrtila po mozgu: da se dotjera i da bude lijepa. I on će vjerovatno biti, treba da ga osvoji. Sava je pozvao da prisustvuje kao počasni  član, rekao je da se spremi, doći će da je povede. Obukla je najbolju haljinu koju godinama nije oblačila i za koju je već odavno bila počela da smatra da je odviše mladalačka. Dekolte i jako naglašena u struku, nekada je isticala obline njenog savršenog tijela. „Ipak me je brak unakazio. Ostavio je tragove na mom tijelu“ Ta misao dovede je do  ludila. Zar da mu ne budem lijepa? Da dozvolim da ga neka druga preokupira.“

Čežnja u oku i prvi poljubac       
„Očekujući Savu da joj pomogne, ponovo je popravljala steznike i nabore na haljini. Kada su se vrata otvorila, najpre ulazna a zatim sobna, nije ni za trenutak pomislila da bi to mogao biti neko drugi nego Savo. Nije mogla da vjeruje svojim očima: na vratima je stajao on, Nurdin beg. Sve drugo je očekivala, samo to ne. Zastala je u pola pokreta, ukočila se. Na licu joj se ogledale grimase zbunjenosti i dobrodošlice. – O moje poštovanje vašoj visosti, gospon Azapagiću..... – konačno je postala svjesna. –Ljubim ruke,... i želim vam lijep dan, gospođo Draginja. – Primjetila je da mu glas nije baš tako siguran, kao prošli put, da je blag i da pomalo podrhtava. Ni on sam nije bio tako siguran, iz pokreta mu je izbijala zbunjenost i nesigurnost. Gospođo Draginja... – Gospodine Azapagiću, oprostite ! Uđite i sedite. – Zatim se odmače od ogledala i, sva lepršava i nježna, priđe mu i pruži ruku da je poljubi. I on je osjećao da se u njemu dešavaju promjene, kao da je blizina ove žene iz njega izvlačila sve same želje  da je ima. To je bilo tako snažno da je gubio kontrolu nad sobom. Mahinalno je kleknuo prihvativši je za ruku, u kojoj je osjećao kucanje damara, i spustio svoje usne. Dugo je ostao tako, nije želio da se poljubac završi. Ona mu je drugu ruku stavila na glavu, u kosu. Ruku kojom ju je držao stegao je oko njene male mirišljave šake, a drugu je blago uvukao u rukav njene plave haljine. Ona se tresla kao u groznici, pripijena uz njega. Osjećao je kako gori, kroz haljinu je izbijala toplota njenog bila, i miris blag i opojan. Od tog prvog strastvenog poljupca drhtala su im tijela.

„ Šta će kazati Sava, ako sazna! ? Šta građani Tešnja ako pukne bruka?“.... No čežnja je bila jača. Pritisnuo je uz sebe i strasno poljubio. Ona se nije opirala; naprotiv, pripila se uz njega svom snagom. Ljubio ju je strastveno, polahko i zavodljivo. Ona se sve više prepuštala njegovim usnama i na taj način izražavala svoja skrivena osjećanja prema njemu. Na trenutak je nastao predah, nastala je tišina neprijatna za oboje, čulo se samo teško disanje. Ona postade svjesna kolikom se riziku izlaže; svakog trenutka je mogao neko da naiđe. Blago se izvila iz njegovog zagrljaja, gledajući ga molećivo u oči. On se diže polahko, zbunjen i crven, pitajući se šta se to s njim dešava. – Znam da je grešno ovo što radim, ali ne mogu drugačije, ne mogu da odolim iskušenju – prošaputa sa zanosom mladi Nurdin beg . – Ja vas mnogo ljubim... više nego što bih smio.... i više nego što bih želio. – Da, grešno je.... ali Bog mi je svjedok, i sama sam se odupirala ovome, mada sam željela i čeznula da dođete sami – strasno je rekla Draginja. – Slaba sam, slaba prema vama. Sava neće moći da vas izvede pa je poslao mene da vam pravim društvo, gospođo  Draginja. On ima neki posao sutra u Doboju te neće moći izaći sa vama obzirom na to da će proslava trajati duboko u noć. Možda će navratiti.....
- Zašto toliko izmišljate, ja nisam dijete – upade mu Draginja u reč. – Znam ja da je to samo izgovor da negdje ode i da se provede. Odavno sam svjesna da vodi raskolašen život. Toliko dugo da sam već na to navikla. No, nemojte misliti da i ja tako živim: ne, nikad još nisam iznevjerila obećanje na vjernost dato pred oltarom. Ali otkad sam srela vas ja više sama sebe ne prepoznajem – rekla je jednostavno, posmatrajući upitno mladog Nurdin bega.
Kada ih je kočijaš obavjestio da su kočije spremne, izašli su : ona naprijed zadovoljna i podmlađena, visoko dignute glave i ukočenog držanja on za njom opčinjen ljepotom i elegancijom. Kočijaš je otvorio vrata, a Nurdin beg je nježno uhvati za ruku i čvrsto stisnuo, a ona je odgovorila stiskom. Drugom rukom pridržao joj je haljinu da ne padne po stepenicama kočija. Prije nego što se smjestila, on je već obišao kočiju i bio unutra. S neskrivenom čežnjom bacili su se jedno drugome u zagrljaj. Čekajući da Draginja izađe pa da se spremi, Sava je stajao i posmatrao kroz prozor kancelarije ulicu i kočiju. S tog prozora često je posmatrao njen odlazak kod prijatelja i uvijek bi mu mahala kroz otvoren prozor kočije prije nego što kočija pođe.Ovog puta je uzalud čekao, vrata na kočiji nisu se otvarala, nije čak ni glavu okrenula prema prozoru dok je ulazila u kočiju. Nije ni slutio pravi razlog. „Vjerovatno je tužna što nisam večeras s njom“ – bilo je sve što je pomislio. Zadovoljan, ugasio je cigaretu u pepeljari i polahko izašao u dvorište u kome se već hvatao sumrak. Djecu je Draginja poslala kod Gverićevih zato što je sluškinja Slava zamolila da i sama ode na proslavu, zbog toga nije ni zavirio u stan. Zadovoljno je koračao prema kući nekadašnjeg paše Mehmeda, jednog od najbogatijih ljudi u tom kraju, s kojim se dogovorio da noćas posjete jedan konak na drumu prema Banja Luci u kome su držali odlične istočnjačke plesačice. Proslava će vjerovatno dugo trajati i niko neće postavljati pitanja ako kasno dođe, ili ako uopšte ne dođe.

Opijeni i zaneseni naletom lude čežnje nisu ni primjetili kada su stigli do Vašarišta, gdje se održavala proslava. Kočije su bile zatvorene i zavjese na prozorima navučene, tako da je kočijaš morao da siđe i lupa u vrata, što ih je otreznilo. Iznenađena i zbunjena, naglo se odvojila od mladog Nurdin bega i otvorila vrata na kočiji. Haljina joj je bila izgužvana i frizura pokvarena, i lice joj je odavalo stanje u kome se nalazila, tako da je kočijaš blenuo u nju kao da vidi biće sa druge planete. Šutili su trenutak, prvi se snašao Nurdin beg, zalupio je zbunjenom kočijašu vrata pred nosom i rekao nježno Draginji da se dotjera. On je izašao i rekao kočijašu da gospođi nije dobro i da će morati malo da sačeka. Zatim se vratio u kočiju i nježno joj milujući vrat i ruke pomagao da se spremi za izlazak iz kočije. Smirena i malo dotjerana izašla je sa Nurdin begom iz kočije i rekla kočijašu da može ići. – Nešto mi nije dobro, vratićemo se pješice. Slobodan si, izuzev ako Sava bude želio da dođe.

Počelo je na Obješenici
Na proslavi je bilo mnogo svijeta iz više krajeva Bosne. Svi su bili obučeni po najnovijoj modi. Ona to nije primjećivala, nikog i ništa nije vidjela. Bila je fascinirana njegovim prisustvom. Uporono je gledala u njega, kao u nešto veliko i nedokučivo, sačekivala da se susretne s njegovim pogledom, da ga pomiluje svojim očima ispunjenim požudom. Zamolila ga je da je povede negdje. Izvinila se poznanicima rekavši da joj je zlo i da mora kući. Samo što su izmakli očima radoznalih ponovo su pali u dug i strastven zagrljaj, ne vodeći računa o slučajnim prolaznicima kojih je bilo svuda. Vidjela je da ne idu kući i nije joj bilo krivo što je ne pita za dozvolu da malo prošetaju. Na prilazu trgu skrenuo je desno i poveo i nju, preko neograđenog i zapuštenog groblja Obješenice , gdje su se sahranjivali  Muslimani koji nisu umirali normalno. Trebalo bi da se vratim – pomisli na trenutak, ali shvati da nema snage da mu se odupre, da je slaba da bi mogla da ostane sama. – Bojim se, bojim tvog prisustva, Nurdin beže, On  joj poljupcem toplim i dugim prekide započetu rečenicu, uhvati je čvrsto oko pasa i kao malo dijete ponese između grobova. Kada su dovoljno zamakli, da ih sa ulice neko ne bi mogao posmatrati, nježno je spustio pored sebe, skinu svoj crni frak, lagano je diže i spusti na njega. Bila je već duboka noć kada su pošli kući. Svuda okolo bilo je mirno i tiho. „Šta ako se Sava vratio ! Izmislići već nešto“, pomisli. Zatim dodade glasno : - U moj zreli svijet, staložen i miran, unio si nemir svog proleća, svoju mladost, - govorila je polako kao da produžava već nekad negdje započet govor. – Šta će biti kada u njemu napraviš haos? Ako to radiš večeras sa mnom, sutra odlutaš nekoj drugoj, kako da se smirim, sredim poslije toga? – Ne pričaj svašta, draga moja Draginja, - odlučno i sigurno reče Nurdin beg. – Niko nikada nije bio ovako snažan i jak i siguran sam da nikada nisam ovako volio kao što  sada volim. -  Ponovo je bio onaj stari Nurdin beg, siguran i čvrst u držanju i govoru. Bila je svjesna da mu, ni sama ne znajući zašto, vjeruje, pa ga još jednom prije nego što će izaći na trg privukla uz sebe i nježno poljubila..... Na vratima Konaka, zastade da se još jednom oprosti : - Doći ćeš već ? – reče molićavo i ne sačekavši odgovor poljubi ga brzo i nježno, a zatim  nesta u tami hodnika....

Sava ni sutradan nije došao. Djecu je ponovo poslala kod Gverićevih, a služavki je rekla da može izaći i danas u grad koji je bio pun pridošlica. To prije podne je provela kao u polu snu. Nije osjećala ni traga griže svijesti : muž, djeca, vjerski običaji – sve je bilo daleko i nestvarno. Najzad je negdje popodne neko blago zakucao na vrata. Nije imala toliko snage da kaže da može ući, niti da sačeka da on to sam uradi, nego je potrčala vratima i otvorila ih. Kao  juče ozbiljan pomalo tužan, možda pomalo zbunjen stajao Nurdin beg. Zastala je pred njim ukočena i uspravna. Posmatrali su se za trenutak, on je vjerovatno shvatio da je sama i da može dati srcu na volju. Privuče je k sebi, a ona mu se čvrsto pripi uz tijelo. – Već dugo te čekam, bojala sam se da nećeš doći. – A ja sam se bojao da nećeš želiti da me vidiš, da je ono sinoć bio samo trenutak tvoje slabosti, ili možda želja da se odužiš mužu. Baš smo oboje ludi. – Sasvim ludi – potvrdi Draginja ne bez zanosa. On je nježno obgrli oko ramena, prevede preko praga i zaključa vrata. „Ahhh“ – bilo je sve što je rekla kada ju je mladi konzul podigao i poneo krevetu ! Predveče je Nurdin beg izašao na zadnja vrata konaka raspoloženiji i veseliji nego bilo kada poslije dolaska u Tešanj. I ona je tako koračala. Izašla je na glavna vrata, na trg, prešla preko njega i otišla kod Gverićevih da dovede djecu kući. Našla je Savu kako spava umoran od puta i napora proteklih noći.... Sagela se i pomilovala ga nježno po obrazu. Prvi put otkako su u braku shvatila ga je i nije se na njega ljutila.“

Tako je to produžilo gotovo cijelu godinu. Sava je često bio odsutan, katkada i po nagovoru samog Nurdiun bega išao je tamo gdje će ga dočekati dobra rakija, zabava i plesačice. Odlazio je ostajao i zabavljao  se i ne sluteći ništa. Ženu često nije nalazio kod kuće, ali to mu nije smetalo, šta više bio je srećan što se ne mora opravdavati. Katkada je u kući nalazio i Nurdin bega, no ni tu nije vidio ništa sumnjivo; ovaj naoko fin i dobar mladić uvijek je imao nešto da ga pita, nešto da mu kaže...
Zajedno u smrt
Jednog dana sva našminkana i dotjerana, u haljini dobavljenoj iz Venecije, savršeno skrojenoj, više izazovno nego elegantno, Draginja je pogledala u Savu, koji je do pola držao  napunjenu čašicu rakije. – Treba da stignem kod Milanovića, rekla sam da ću doći do šest. – Hoćeš da kažeš da sada ideš kod njih? – pita Sava, a u glasu mu se osjeća uzdržan bjes. – Raspitao sam se kod nekih porodica kod kojih si govorila da odlaziš u poslednje vrijeme i saznao sam već dugo nisi tamo bila. Za trenutak joj se mogla pročitati zbunjenost sa lica, ali joj se brzo povratila sigurnost. – To je laž, gruba laž. Grad hoće da mi napakosti. – Sve ove godine gledao sam u tebi božanstvo, neobičnu ženu, a ti si to sve odbacila i isprljala, polomila i srušila u blato. – Zar ti nisi već odavno isprljao sve što se moglo isprljati, sve, sve do ništice , do blata,  sve što je bilo plemenito i lijepo u našem braku – rekla je Draginja i nasmijala se smjehom koji ga je dovodio do ludila. – Šta je s tobom ženo ? Da li si pobudalila? Nije ti sasvim popio pamet onaj mladi konzul? Kako ne shvataš već da si ti prestara za to, da imaš dvoje djece?
Nurdin beg je to veče uzalud čekao u jednoj mračnoj uličici da se Draginja pojavi. Nije ni slutio da je bruka pukla i da za njihove odnose zna i sam Sava. Kada Draginja nije došla u zakazano vrijeme  sišao je na trg na kome su ga ljudi podozrivo posmatrali i ne sluteći ništa popeo se u stan Savićevih. U hodniku ga susrela sluškinja : - Gospodar zna sve, malo prije se on i gospođa svađali. Te noći su ga prvi put vidjeli kako se opio do besvjesti. Zatim se to ponavljalo iz dana u dan. Ljudi su šaputali : proći će ga, mlad je, naće sebi drugu ljepšu i mlađu...Čaršijski dokoni muzeviri radoznalo su očekivali rasplet događaja. Njihova radoznalost se još više rasplamsala kada su se jedne večeri Sava i Nurdin beg susreli u kahvani i kada je Sava rekao jasno i glasno da svi čuju: - Ako te na trenutak vidim s mojom ženom, biće to za tebe poslednji susret sa bilo kojom ženom. Kasaba je svjesno zasjenila sve Savine duge izlete, lumpovanja, opijanja, zanemarivanja Draginje, a Nurdin bega i Draginju osvjetlila i ogolila. Prestavila ih kao polumrtve. Nisu imali nimalo osjećanja za njihovu ljubav nego samo žuč mržnje i zavisti. - „U kasabi se znalo da Sava nije u Tešnju i dokoniji građani koji su primjetili Nurdin bega na trgu posumnjali su da je pošao Draginji. Neki su, zauzeli mjesta preko puta kotarskog ureda i po doksatima, čekajući razvoj događaja.“ U sumrak su vidjeli veliku kočiju porodice Savić kako je izjurila iz dvorišta i brzo nestala prema periferiji grada. Kada se kočija nije vratila ni do pola noći, svjet je povjerovao da je Nurdin beg napustio Tešanj i poveo sa sobom Savinu ženu.

                                 ........................
Neprimjećen od znatiželjnika Nurdin beg se pojavio u stanu Savićevih. Kad ga je ugledala krenula je prema njemu u strastven zagrljaj. Jedva je čekala da ga vidi, zagrli, poljubi. Falio joj je njegov miris, okus....Pokušavaju se pribrati, plače Draginja. Bojala se nesreće dok su bili razdvojeni ali sada kada su se ponovo sreli, nesreća je neizbježna.Dugo u noć razgovaraju i uviđaju koliko je njiohova ljubav nespojiva sa silama koje pokreće ova kasaba.Svjesni da njihova ljubav nije stvorena po mjeri ovog svijeta, a da bi se i dalje mogli voljeti Draginja i Nurdin beg moraju umrijeti, a ako će umrijeti u smrt će otići zagrljeni. Popili su smrtonosni napitak. Smrt je, tako reći, spasila Draginju i mladog konzula da se suoče sa vremenom u kome oni ne bi mogli živjeti jedno bez drugoga. Samoubistvo Draginje i Nurdin bega je, ustvari, poslednji i vrhunski izraz njihove ljubavi.
 Je  li milostiva živa             
„Kada su ujutro došli podvornici da počiste kancelariju ureda, iznenadili su se kada su naišli na zaključana vrata, koja nikada do tada nisu zaključavana. Predosjećajući da nešto nije u redu silom su otvorili vrata.Ona je ležala presavijena preko nekog tijela opruženog po patosu. Sa vrata su se vidjele samo crne pantalone i lakovane cipele. Draginja je pokazivala znake života. Ona se na trenutak osvjestila, otvorila oči, tupo zureći u lica, oko sebe. Vjerovatno nije odmah shvatila šta se dešava. „Nurdin... Nurdin...bilo je sve što je uspjela da kaže“. Primjetili su da i Nurdin beg daje znake života. Pokušali su mu glavu podići.Pogledao je u ljude oko sebe i prošaputao „Je li milostiva živa“  da bi mu potom glava klonula. Na zapomaganje službenika počeo se okupljati svijet. Savu su odmah obavijestili i već popodne je bio kod kuće. Smiren i hladan ničim nije manifestirao svoja osjećanja, što su građani protumačili na najrazličitije načine.“

Nezapamćeno nevrijeme
 Vijest o smrti sina Nurdin bega zatekla je hadži hafiz Mehmed Teufik ef. Azapagića u Tuzli. Ujutro rano krenuo je fijakerom u Tešanj kako bi prisustvovao dženazi. Fijaker se nakon dugog puta zaustavio u Tešanjci da se nakratko odmore. Tu je hadži hafiz Mehmed Teufik ef. saznao da mu je sin izvršio samoubistvo ispivši otrovni napitak. Kada su se odmorili Teufik ef. Azapagić naredio je kočijašu da okrene fijaker i da se vrate u Tuzlu  odbivši otići sinu na dženazu. Po islamu je samoubica veći griješnik od ubice, da se tretira fasikom i nasilnikom prema samome sebi tako da su neki čak ustvrdili da se ne gasuli, da mu se ne klanja dženaza, poput pobunjenika, a neki su čak rekli da mu ni teoba neće biti primljena, kao vid pooštrene osude tog čina. (Ibn Abidin, 1/584) Međutim, vremenom je ogromna većina islamskih pravnika i sve relevantne islamske pravne škole zauzele su stav da se osobi koja je izvršila samoubistvo klanja dženaza namaz i da se na nju primjenjuju svi ostali propisi koji važe za ostale muslimane.

Sahrana i ukop  nesretnih ljubavnika, kako Draginje tako i Nurdin bega, prošla je, kako su savremenici prenijeli, nezapaženo i bez uobičajenih vjerskih ceremonija. Obadvoje su sahranjeni , može se reći, i u istom groblju.Naime, srpsko groblje je u njihovo vrijeme bilo odvojeno od muslimanskog zvanog Obješenica , samo jednom međom. Danas je tu terenska situacije, međutim, drugačije pa ova dva groblja razdvaja samo put. Nije beznačajno istaći da je to isto ono groblje na koje je Nurdin beg odveo svoju Draginju prve večeri u šetnju sa „Gajretove“ zabave. Takođe, nije beznačajan ni turoban i mračan opis bosanskih krajolika na putu  gradonačelnika do Tešnja kako je dat u dijelu preuzetog teksta novinara Aleksandra Peranovića iz 1972. godine. Sa ovakvim načinom opisa, siguran sam, da se ne bi složili ni mnogi putopisci iz onog vremena jer su u svojim pohodima na iste krajeve dali puno topline u divljenju njihovoj pitomosti i ljepoti.

Prema kazivanju Ibrahima Ćatića, slučaj je htio da se u isti dan sahrane i Nurdin beg i Draginja. Dan je bio lijep i sunčan, ali u trenutku spuštanja Nurdin bega u kabur (grob) iznenada se nad gradom pojaviše nezapamćeni crni oblaci sa olujom tako da se sve smrači kao da je mrkla noć. Oluja je rušila, kidala, gužvala sve pred sobom . Zatim i nezapamćen prolom oblaka sa jakom grmljavinom. Nezapamćeno i neopisovo, pričali su stari ljudi. Ibrahim je bio prisutan na sahrani Nurdin bega. On dalje kaže:
„Koliko god su tu svoju ljubav krili, nisu ostali neprimjećeni. Čaršija je tu imala svog udjela. Da bi se dodvorili gradonačelniku, izmišljali su i kojekakve laži. A, ustvari, Nurdin begu čaršija i čarsijski mešetari nisu mogli oprostiti što se zaljubio u „kaurku“, a Srbi Draginji što se spetljala sa „Turčinom“. Međutim,niko nije osuđivao gradonačelnika koji je vodio razuzdan i nedoličan život po okolnim mejhanama sa ženama sumnjivog morala dok je ženu povjerio na čuvanje mladom i lijepom konzulu.Nije moj poznanik Ćatić bio usamljen u svom mišljenju. I drugi njegovi savremenici su reagovali na način da je sve bilo uveličano i opterećeno mahalskim tračom, da se, na kraju, dvoje zaljubljenih nisu tek tako slobodno kretali kasabom ne krijući svoja osjećanja. Iz svega sam i sam izvukao svoje gledanje i zaključio da su  sve skrivene  ljubavne veze, po nekom nepisanom pravilu,  lude, divlje, slatke ali i obično kratke. Rijetko se one pretvaraju u nešto trajnije i smislenije! Bez obzira što su imali svoja skrivena mjesta gdje im niko nije smetao, Draginja i Nurdin beg su okruženi mahalskim svijetom svakodnevnice ove male kasabe koja ne prašta nikome greške njihovih svjetonazora. Nad njihovu ljubav nadnio se mač nepisanih kasabskih zakona. A Draginja i Nurdin beg su se o njihove zakone ogriješili kada su prvi put došli na proslavu „Gajreta“. Već sutradan su se mogla čuti šaputanja na obje strane, a oni kao djeca u ljubavi protiv roditelja; mladi protiv starih  dogmi i običaja. Ljubav Draginje i mladog konzula je velika, prava, romantična, ljubav koja ne zna za granice ni kompromise. Nasuprot tome,svijet kasabe od kojeg se nisu mogli da razdvoje nastavio je da priča o zabranjenoj ljubavi po kahvanama, sijelima, crkvama i džamijama. Tako su se mogli naći, i ustvari su se našli, i oni koji će o toj vezi sve potanko ispričati i gradonačelniku Savi, a odatle priča o velikoj ljubavi krenu drugim tokom i završi tragično ali ipak, ljubavnici ostadoše i mrtvi blizu i zajedno zahvaljujući dobroj bosanskoj tradiciji i kulturi njenih naroda. Neka i ovo mladi znaju da je gradsko groblje Obješenica u Tešnju po mnogo čemo čuveno, da je ono još u dalekoj prošlosti izgubilo značenje da su se na njemu ukopavali samo ljudi koji nisu umirali prirodnom smrću, da je ono danas uređeno, ukrašeno zelenim zasadima i cvijećem, da je u njemu, pored ostalih tešanjskih velikana i poznatih tešanjskih porodica, ukopan i veliki pjesnik Musa Ćazim Ćatić.


Manje poznate riječi : Čardak: lijepa obično dvospratna kuća,okružena baščama, dvorac, ljetnikovac; kula: Višespratna kamena  stambena zgrada; beg : plemić, plemićka titula. Kao titula pridaje se muslimanskom imenu iz poštovanja ili gospodin, gospodar, odličnik..;aga: gazda , dobro stojeći građanin, gospodar, prvak, veleposjednik ali i naslov svih zapovjednika turske plaćene vojske (azap-aga, bešli-aga); ekmečija : pekar, terzija: krojač; berberin: brijač (frizer);  kasap: mesar; sarač: zanatlija koji pravi i prodaje razne predmete od kože, kao što su : konjska oprema (sedla, uzde, bisage...); kalajdžija: zanatlija koji kalajom kalajiše bakreno posuđe kositarom  (bijelim  metalom  kojim se prevlači bakreno posuđe); kasaba: varoš, manji provincijski grad; mahala: dio grada ili sela, gradska četvrt, zaselak.


Subašić S. Hasan

torek, 07. junij 2011

OBIČAJ KOJI JOŠ TRAJE

                            
Iz starih kniga:
Piše: Subašić S. Hasan

Službujući u Bosni i Hercegovini  kao učitelja za vrijeme Austro – ugarske vladavine, Antun Hangi  piše i o tradiciji liječenja ljekovitim biljem. Tako on zabilježi i ovo : „ Naši su Muslimani veliki knajpovci, premda ih većina nije ni čula za tog glasovitog liječnika koji je sve bolesti liječio ne skupim umjetnim medikamentima, nego vodom i ljekovitim travama“....

Ko je bio Sebastian Kneipp ?
Sebastian Kneipp bio je svećenik koji je razvijo metodu lijećenja vodom. Rođen je 17. maja 1821. godine u Stephansriedu, seocetu od nekoliko kuća u blizini Ottobeurena u Bavarskoj, SR Njemačka. Otac mu je bio siromašni radnik u tkaonici. Sebastian je već kao jedanaestogodišnji dječak morao pomagati ocu na razboju. U tom životu punom bijede činilo se da je beznadna njegova želja da postane svećenik.

Za vrijeme studija u ljeto 1845. godine obolio je od tuberkuloze. Njegovo zdravstveno stanje je osciliralo. Kašljao je s krvavim ispljuvkom i bio slabiji nego ikada. Ponekad je odlazio na predavanja, a ponekad čučao u svojoj sobi, satrven i ustrašen. Jednoga dana kadqa je bio slobodan iskoristio je to vrijeme da s još nekim studentima posjeti dvorsku bibljioteku. Nije znao što bi kad se već našao ondje, pa mu je ponuđen katalog da ga prelista. Tako je nabasao na knjižicu dra med. Johanna Siegmttnda Habna, liječnika u Schweidnitzu, koja je prvi put objavljena 1737. godine: »Čudesna ljekovita moć svježe vode na čovjekovo tijelo, primijenjena izvana i iznutra, potvrđena je iskustvom«. U rukama je držao poboljšano i prošireno izdanje koje je 1831. godine pripremio prof. Oertel iz Ansbacha na trošak »Velike hidropatične zajednice«.
Ta knjižica je potakla Sebastiana Kneippa da na sebi iskuša »moć vode«, i njegovo zdravstveno stanje počelo se polako poboljšavati. I u sljedećem semestru u Dillingenu imao je knjižicu i njome se »koristio«. Kako, ne znamo. »Smijali su mi se kad bih pripovijedao o svojim tihim satima i primjeni knjižice i nitko mi nije dao sredstava da nastavim pokus.« A onda je jednoga zimskog dana trčao tri četrvrt sata do Dunava, svukao se i za nekoliko sekundi skočio u hladne valove, onako mokar se obukao jer nije ponio ručnik, i tako otrčao natrag u svoj stan gdje je stigao sav oznojen. To mu je očito vrlo prijalo. »Nakon toga sam tri puta sedmično zimi išao do Dunava (bez obzira na  hladnoću) i kupao se do polovice tijela po tri do četiri sekunde na 12-18°C.« To znači da su kratke polukupke u vodi hladnoj kao led bile njegovi prvi pokusi. Kako su djelovali?

Obje naredne godine, od jeseni 1850. do jeseni 1852, studirao je u Miinchenu, na Georgianumu. Njegovo zdravlje se na dobroj i obilnoj hrani poboljšalo. Općenito, okolina je bila takva da se psihički dobro osjećao, ali i dalje se kradom liječio vodom. Naime, noću se iskradao iz kuće kroz prozor u prizemlju. Zatim se na ribnjaku polijevao vodom iz kante. To je bio početak knajpovskih polijevanja koja je kasnije označio kao svoje najvažnije otkriće. Ona su mu pomogla da se sve bolje osjećao i bio sve sposobniji za rad. Na temeljitim liječničkim pregledima od kojih je zavisilo hoće li biti posvećen za svećenika, pokazalo se da je potpuno zdrav.
Sebastian Kneipp je u avgustu 1852. godine u augsburškoj katedrali posvećen za svećenika. Iz tog vremena sačuvan je njegov prvi kratki recept. Dao ga je djevojci Kolumbi Haab koja je očito oboljela od neke žutice, često povezane s psihičkim tegobama (čemer, tuga, utučenost). Vrijedi napomenuti da je uz kvašenje vodom preporučio i hladne polukupke u sobi, u trajanju od dvije do tri minute. Uz to je pacijentkinja morala više puta sedmično stavljati obloge. Kneipp je u liječenju naznačio jedan od prvih uslova za primjenu hladne terapije: »Kad ulazimo u vodu, tijelo mora biti potpuno toplo.« Isto tako vrijedi spomenuti i rečenicu: »Sok od rotkve ujutro i uvečer«.
Iako je u vezi s tim doživljavao neugodna iskustva, Kneipp je opet pokazao onu svoju nekadašnju spremnost da pomaže ljudima u nevolji i kaže : „Tko je sam nekada iskusio nevolju, može razumjeti i nevolju svoga bližnjega. Nisu svi oboljeli jednako nesretni. Jer ima sredstava i mogućnosti za liječenje, zna da njegove tegobe nisu dugotrajne. U prvim godinama sam i sam vidio na stotine i tisuće takvih bolesnika, ali sam ih odbijao. Najviše naše sućuti potrebno je siromašku, jadnom i napuštenom, o kojem ne brinu liječnici, koji nema lijekova ni drugih sredstava za liječenje. Primao sam takve nevoljnike i uvijek sam pomagao toj sirotinji kojoj je svatko okrenuo leđa. Mislim da bi mi bilo teško i učinilo bi mi se nesavjesnim i nezahvalnim zalupiti vratima pred takvim napuštenim bićem i odbiti mu onaj izvor pomoći koji je meni u nevolji donio zdravlje i spas.“ To su njegove riječi iz uvoda knjizi »Moja terapija vodom«, koju je završio 1886. godine.
Izvod iz uvoda knjige „Veliki Kneippov priručnik –  učenje o zdravom životu i prirodnom liječenju“
Evo šta dalje piše Hangi o običajima liječenja naših predaka :  „ Oni se peru  najmanje pet puta na dan svježom vodom iz vrela i potoka, oni se često kupaju i živu priprosto  i vrlo umjereno, a ako obole, prvo su im hladni oblozi, onda metvica, bokvica, kopriva, šljez, pogančeva i druge trave, koje je i pokojni Kneipp toliko preporučivao. Osim tog prave oni razne „ mehleme“, kojima uspješno liječe ne samo rane, nego i razne unutrašnje bolesti.“....

„Naši Muslimani rijetko će kada u bolesti zovnuti liječnika, jer nemaju mnogo povjerenja niti u njega, niti u lijekove koje im propisuje. Ako im kućni lijekovi ne pomognu, oni će se dati liječiti kod vračara ili će pisati zapise. Zapise daju pisati osobito onda ako ih često hvata nesvjestica, ako trpe od glavobolje ili ako ih hvataju žigovi. Oni drže da su urečeni, a protiv uroka nema boljeg lijheka od zapisa. Ko treba zapis, ide hodži ili ga zove u kuću, a on mu na komadiću papira napiše neke stihove iz Kurana ili iz koga drugoh kitaba. Kada je hodža zapis napisao, umota ga u platnenu krpicu, omazanu voskom. Ta se krpica zove mušemma. Mušemmu metna hodža u malu suknenu kesicu, a bolesnik je ovjesi o vrat tako da mu zapis dođe na lijevu stranu više srca.“.....

„Neke zapise nose u fesovima, a neke ušiju u odijela. Neke zapise baca hodža u vatru, a bolesnik udiše onda onaj miris i dim. Druge baca u vjetar, a treće u vodu. Iza nekog vremena pije bolesnik vodu u kojoj je zapis ili se njome umije, pa je uvjeren da će ozdraviti. I u narodnoj muslimanskoj pjesmi često se spominju zapisi. Osobito je značajna pjesma: „Dude Bojagina i Šahnipašić Mujo“. Prema toj pjesmi, piše momak zapise da kazni djevojku koja mu se iznevjerila. On piše tri zapisa: jedan šalje u vjetar, drugi u vatru, a treći u vodu, dok djevojka od boili ne umre i tako glavom plati nevjeru“....

„Ako komu oboli konjče ili goveče, on će onda zovnuti hodžu da piše zapise. Kada je hodža zapis napisao, metne ga u kruh i dade živcotinji da ga iujede. Govedima, a osobito kravama, ako ne daju mlijeka, izdubi hodža svrdlom u desnom rogu malu jamicu i u tu jamicu turi zapis. Neki zamotaju zapis u krpicu, krpicu privežu na vrpcu a vrpcu omotaju govečetu oko rogova. Ko ima osobito lijepog konja, tele ili ždrijebe, pa se boji da mu ga kogod ne ureče, daje takođe pisati zapise. Taj zapis metne obično u crvenu krpicu, krpicu priveže konjčetu ili teletu oko vrata pa je siguran da mu zle oči neće naškoditi.“....

„Osim toga, pišu zapise kad djevojka želi da bude lijepa ili da je dragi zavoli. I momak daje pisat zapise ako ga draga ne voli ne bi li joj se srce smekšalo i njemu privoljelo. Isto tako pišu zapise kad ko želi da se bolesti kutariše, da ima napretka u marvi i imetku, da sretno putuje, da se sretno kući vrati itd.“...

Eto, i ja ovim tekstom  posjeti onako malo  na običaje i vjerovanja naših predaka koji su se zadržali sve do današnjih dana kod našeg stanovništva.