„ZOVI ME I LONCEM , AL NE UBIJ KOLCEM“

Piše: Subašić S. Hasan  

                

Tešnjaci, svakako , nisu najveći, ali su zasigurno najglasovitiji pekmezari u BiH, koji, od rugalice -  „pekmezari“, što  im prilepiše susjedi maglajlije, napraviše drugu glasnu rugalicu – „kupusari“ za svoje susjede maglajlije. Istina je da su tešnjaci svoja prirodna bogastva naročito u izuzetnom kvalitetnom voću koje ovdje uspjeva, na najbolji način oduvjek znali iskoristiti pa i unovčiti. Pečenje pekmeza od raznih vrsta voća, sušenje zrelog voća pretvorili su oni u pravi običaj koji i danas, na sreću, ponegdje postoji. Sjetih se jedne stare narodne izreke koja glasi : „ Bolje je da izumre kasaba nego običaj“. Ona  potvrđuje da tu imna istine  i tešnjake ne vrijeđa ni nadimak. Naprotiv, na njega smo ponosni najviše zbog toga što smo sačuvali tradiciju pečenja pekmeza.

I  sam  pripadam u onu manjinsku skupinu koja bi voljela sačuvati oboje. Iako sam u poodmaklim godinama, u srcu sam dijete sve više kako godine prolaze. Ljepota je sjetiti se avlija , stupa, torkulja (žećki), kazana koji sa pekmezom vriju jer su to bile masovne pojave. A tek kakav je ugođaj bio za nas mlade kada pekmez ne „siđe“ (uvri) do akšama pa i jacije. Tada su i babo i mati i nana već u kući jer su premoreni, a mlađarija je napolju. Čeka da pekmez „siđe“ često i uz pjesmu. Kazani se, pritome, i dalje puše, pekmez miriše, djevojke pjevaju, a i momci iza ograde  pjevuše što im je na srcu . „Šušti basma, a vezak se širi, moja draga po pekmezu miri“.

                                                               Stupa za jabuke     

Torkulja za cjeđenje

Stupa za jabuke kao i torkulja za cijeđenje rijetko se mogu  danas naći u našim avlijama. Njih su zamjenile modernije mašine za mljevenje – sitnjenje voća kao i modernije žećke za cijeđenje. Ovakav pribor  sa  slika danas  više nije cool. Više se ne peku ni čuveni bestilji (gusti džem) od šljiva i jabuka, a najbolji je bio ako se peče samo od šljiva mađaric.Taj posao je zahtjevao dosta vremena i strpljenja jer nipošto nije smio bestilj „zagoriti“ prilikom  njegovog upjecanja u kazanu.  Vjerujem da su se iz tog razloga šljive mađarice i udomaćile u našim krajevima, jer su svoje lijepe i slatke plodove davale između, tada dva  na selu najveća posla, - žetve i sjetve pšenice. U tom periodu valjalo je te slatke plodove preraditi i sačuvati u nekom drugom obliku bez ikakvog konzervansa. Kako pekmez tako i bestilj od šljiva i jabuka sprema se u zemljenim posudama koje su imale i svoje poklopce a zvali su se „ćupovi“ – kako se, uostalom, i danas zovu.Imala ih je svaka kuća. Danas, znamo, da su to pravi rariteti i da služe, tu i tamo, kao ukrasi u hodnicima i  prostorijama.

                                                                 Ćup za pekmez                                                         

Bestilj spremljen u ovakve ćupove ubrzo bi sebi stvorio koru. Ta kora je čuvala proizvod od kvarenja često i godinama. Sjećam se kao sad da mi je žena pronašla u ratu jedan ovakav ćup pun bestilja i da nam je odlično došao za prehranu nakon što smo skinuli debelu koru sa bestilja. Najviše  smo tada obradovali djecu izbjeglica iz komšiluka kada bi im namazali bestiljom kriške hljeba. Djeca su priznavala da takav džem ranije nikada nisu vidjeli. Takođe je vrijedno pomena da se sve ono što se nije moglo iskoristiti od voća bacalo se u velike drvene kace iz čega se, u zimskim danima, pekla prava rakija šljivovica.

Eto, tako se, ranije racionalno koristilo sve što Bog sačuva na grani od roda do branja. Nažalost ću i ovo, na kraju reći.  Zakoni prirode učinili su svoje pa nam je tako bolest šarka odnijela i našu šljivu mađaricu. I na kraju bujrum, probajte naše tradicionalne pekmezli hurmašice i halvu.

Pekmezli hurmašice