OBIČAJ KOJI JOŠ TRAJE

                            

Iz starih kniga:

Piše: Subašić S. Hasan

Službujući u Bosni i Hercegovini  kao učitelja za vrijeme Austro – ugarske vladavine, Antun Hangi  piše i o tradiciji liječenja ljekovitim biljem. Tako on zabilježi i ovo : „ Naši su Muslimani veliki knajpovci, premda ih većina nije ni čula za tog glasovitog liječnika koji je sve bolesti liječio ne skupim umjetnim medikamentima, nego vodom i ljekovitim travama“....

Ko je bio Sebastian Kneipp ?

Sebastian Kneipp bio je svećenik koji je razvijo metodu lijećenja vodom. Rođen je 17. maja 1821. godine u Stephansriedu, seocetu od nekoliko kuća u blizini Ottobeurena u Bavarskoj, SR Njemačka. Otac mu je bio siromašni radnik u tkaonici. Sebastian je već kao jedanaestogodišnji dječak morao pomagati ocu na razboju. U tom životu punom bijede činilo se da je beznadna njegova želja da postane svećenik.

Za vrijeme studija u ljeto 1845. godine obolio je od tuberkuloze. Njegovo zdravstveno stanje je osciliralo. Kašljao je s krvavim ispljuvkom i bio slabiji nego ikada. Ponekad je odlazio na predavanja, a ponekad čučao u svojoj sobi, satrven i ustrašen. Jednoga dana kadqa je bio slobodan iskoristio je to vrijeme da s još nekim studentima posjeti dvorsku bibljioteku. Nije znao što bi kad se već našao ondje, pa mu je ponuđen katalog da ga prelista. Tako je nabasao na knjižicu dra med. Johanna Siegmttnda Habna, liječnika u Schweidnitzu, koja je prvi put objavljena 1737. godine: »Čudesna ljekovita moć svježe vode na čovjekovo tijelo, primijenjena izvana i iznutra, potvrđena je iskustvom«. U rukama je držao poboljšano i prošireno izdanje koje je 1831. godine pripremio prof. Oertel iz Ansbacha na trošak »Velike hidropatične zajednice«.

Ta knjižica je potakla Sebastiana Kneippa da na sebi iskuša »moć vode«, i njegovo zdravstveno stanje počelo se polako poboljšavati. I u sljedećem semestru u Dillingenu imao je knjižicu i njome se »koristio«. Kako, ne znamo. »Smijali su mi se kad bih pripovijedao o svojim tihim satima i primjeni knjižice i nitko mi nije dao sredstava da nastavim pokus.« A onda je jednoga zimskog dana trčao tri četrvrt sata do Dunava, svukao se i za nekoliko sekundi skočio u hladne valove, onako mokar se obukao jer nije ponio ručnik, i tako otrčao natrag u svoj stan gdje je stigao sav oznojen. To mu je očito vrlo prijalo. »Nakon toga sam tri puta sedmično zimi išao do Dunava (bez obzira na  hladnoću) i kupao se do polovice tijela po tri do četiri sekunde na 12-18°C.« To znači da su kratke polukupke u vodi hladnoj kao led bile njegovi prvi pokusi. Kako su djelovali?

Obje naredne godine, od jeseni 1850. do jeseni 1852, studirao je u Miinchenu, na Georgianumu. Njegovo zdravlje se na dobroj i obilnoj hrani poboljšalo. Općenito, okolina je bila takva da se psihički dobro osjećao, ali i dalje se kradom liječio vodom. Naime, noću se iskradao iz kuće kroz prozor u prizemlju. Zatim se na ribnjaku polijevao vodom iz kante. To je bio početak knajpovskih polijevanja koja je kasnije označio kao svoje najvažnije otkriće. Ona su mu pomogla da se sve bolje osjećao i bio sve sposobniji za rad. Na temeljitim liječničkim pregledima od kojih je zavisilo hoće li biti posvećen za svećenika, pokazalo se da je potpuno zdrav.

Sebastian Kneipp je u avgustu 1852. godine u augsburškoj katedrali posvećen za svećenika. Iz tog vremena sačuvan je njegov prvi kratki recept. Dao ga je djevojci Kolumbi Haab koja je očito oboljela od neke žutice, često povezane s psihičkim tegobama (čemer, tuga, utučenost). Vrijedi napomenuti da je uz kvašenje vodom preporučio i hladne polukupke u sobi, u trajanju od dvije do tri minute. Uz to je pacijentkinja morala više puta sedmično stavljati obloge. Kneipp je u liječenju naznačio jedan od prvih uslova za primjenu hladne terapije: »Kad ulazimo u vodu, tijelo mora biti potpuno toplo.« Isto tako vrijedi spomenuti i rečenicu: »Sok od rotkve ujutro i uvečer«.

Iako je u vezi s tim doživljavao neugodna iskustva, Kneipp je opet pokazao onu svoju nekadašnju spremnost da pomaže ljudima u nevolji i kaže : „Tko je sam nekada iskusio nevolju, može razumjeti i nevolju svoga bližnjega. Nisu svi oboljeli jednako nesretni. Jer ima sredstava i mogućnosti za liječenje, zna da njegove tegobe nisu dugotrajne. U prvim godinama sam i sam vidio na stotine i tisuće takvih bolesnika, ali sam ih odbijao. Najviše naše sućuti potrebno je siromašku, jadnom i napuštenom, o kojem ne brinu liječnici, koji nema lijekova ni drugih sredstava za liječenje. Primao sam takve nevoljnike i uvijek sam pomagao toj sirotinji kojoj je svatko okrenuo leđa. Mislim da bi mi bilo teško i učinilo bi mi se nesavjesnim i nezahvalnim zalupiti vratima pred takvim napuštenim bićem i odbiti mu onaj izvor pomoći koji je meni u nevolji donio zdravlje i spas.“ To su njegove riječi iz uvoda knjizi »Moja terapija vodom«, koju je završio 1886. godine.

Izvod iz uvoda knjige „Veliki Kneippov priručnik –  učenje o zdravom životu i prirodnom liječenju“

Evo šta dalje piše Hangi o običajima liječenja naših predaka :  „ Oni se peru  najmanje pet puta na dan svježom vodom iz vrela i potoka, oni se često kupaju i živu priprosto  i vrlo umjereno, a ako obole, prvo su im hladni oblozi, onda metvica, bokvica, kopriva, šljez, pogančeva i druge trave, koje je i pokojni Kneipp toliko preporučivao. Osim tog prave oni razne „ mehleme“, kojima uspješno liječe ne samo rane, nego i razne unutrašnje bolesti.“....

„Naši Muslimani rijetko će kada u bolesti zovnuti liječnika, jer nemaju mnogo povjerenja niti u njega, niti u lijekove koje im propisuje. Ako im kućni lijekovi ne pomognu, oni će se dati liječiti kod vračara ili će pisati zapise. Zapise daju pisati osobito onda ako ih često hvata nesvjestica, ako trpe od glavobolje ili ako ih hvataju žigovi. Oni drže da su urečeni, a protiv uroka nema boljeg lijheka od zapisa. Ko treba zapis, ide hodži ili ga zove u kuću, a on mu na komadiću papira napiše neke stihove iz Kurana ili iz koga drugoh kitaba. Kada je hodža zapis napisao, umota ga u platnenu krpicu, omazanu voskom. Ta se krpica zove mušemma. Mušemmu metna hodža u malu suknenu kesicu, a bolesnik je ovjesi o vrat tako da mu zapis dođe na lijevu stranu više srca.“.....

„Neke zapise nose u fesovima, a neke ušiju u odijela. Neke zapise baca hodža u vatru, a bolesnik udiše onda onaj miris i dim. Druge baca u vjetar, a treće u vodu. Iza nekog vremena pije bolesnik vodu u kojoj je zapis ili se njome umije, pa je uvjeren da će ozdraviti. I u narodnoj muslimanskoj pjesmi često se spominju zapisi. Osobito je značajna pjesma: „Dude Bojagina i Šahnipašić Mujo“. Prema toj pjesmi, piše momak zapise da kazni djevojku koja mu se iznevjerila. On piše tri zapisa: jedan šalje u vjetar, drugi u vatru, a treći u vodu, dok djevojka od boili ne umre i tako glavom plati nevjeru“....

„Ako komu oboli konjče ili goveče, on će onda zovnuti hodžu da piše zapise. Kada je hodža zapis napisao, metne ga u kruh i dade živcotinji da ga iujede. Govedima, a osobito kravama, ako ne daju mlijeka, izdubi hodža svrdlom u desnom rogu malu jamicu i u tu jamicu turi zapis. Neki zamotaju zapis u krpicu, krpicu privežu na vrpcu a vrpcu omotaju govečetu oko rogova. Ko ima osobito lijepog konja, tele ili ždrijebe, pa se boji da mu ga kogod ne ureče, daje takođe pisati zapise. Taj zapis metne obično u crvenu krpicu, krpicu priveže konjčetu ili teletu oko vrata pa je siguran da mu zle oči neće naškoditi.“....

„Osim toga, pišu zapise kad djevojka želi da bude lijepa ili da je dragi zavoli. I momak daje pisat zapise ako ga draga ne voli ne bi li joj se srce smekšalo i njemu privoljelo. Isto tako pišu zapise kad ko želi da se bolesti kutariše, da ima napretka u marvi i imetku, da sretno putuje, da se sretno kući vrati itd.“...

Eto, i ja ovim tekstom  posjeti onako malo  na običaje i vjerovanja naših predaka koji su se zadržali sve do današnjih dana kod našeg stanovništva.