Ogledi strani prejšnji mesec

četrtek, 06. januar 2011

GORNJA ČARŠIJA

Piše: Subašić S. Hasan
Imao je Tešanj nekoliko predjela koja su mješavina mahale kao organizacione jedinice  Osmanske imperije i novih srednjoevropskih sistema organizacije grada nastalih sa Austrougarskom okupacijom. Tako se u našem se gradu, 1883. godine, kao mahale njegovi slijedeći dijelovi: Sukija (čaršijska mahala), Orudž – Sofi , Hadži Nesuh , Abdi – paša , Harmani i (Srpska) Varoš. Ove mahale su okruživale njegove čaršije.



                                                               
U podnožju tvrđave razvijala se, pored stare, i nešto novija Čaršija. Starije generacije zvale su je Gornjom  Čaršijom. Tu je i Sahat- kula koja je, kako se predpostavlja, građena polovinom 17. stoljeća. Visoka je 18,5 metara. Današnji njen sahat, ručni je rad bečkih majstora. Ugrađen je 1890. godine na mjesto starog sahata, koji je pokazivao ala-turko vrijeme. Prema podacima akademika Hamdije Kreševljakovića u Tešnju je prije 1639. godine postojala jedna kahvana, jer se  1640. godine spominje kafandžija Husejn. Tako je Tešanj po tradiciji ispijanja ovog napitka (kahve) pretekao i evropske metropole, jer je prva kahvana u Parizu registrovana tek 1670. godine, u Beču 1683. godine ili u Lajpcigu 1873. godine. Na Gornjoj Čaršiji razvijalo se  zanatstvo i trgovina.
Dućani su bili poredani obično u jednom sokaku redom jedan do drugoga, a u svakom je sjedio po jedan trgovac ili obrtnik; pa dok jedni prodaju robu, drugi rade svoje zanate. Sokaci, u kojim su se poredali trgovci i zanatlije, obično su nešto širi nego drugi i , oni su ustvari i činili čaršiju, ali prava čaršija je, ipak, onaj centar u kome se svi sokaci i sokačići sastaju. U nekim dućanima bilo je robe velike vrijednosti, a u nekim veoma male vrijednosti . Svi dućani, bez razlike  napravljeni su od drveta.

                                                                      
Kako je moj otac imao krojačku radnju na Gornjoj Čaršiji nasuprot ćefenaka, često sam gledao kako rano ujutro Avdaga, Sejdaga, Ahmet, Smajl,...otvaraju svoje radnje, tako što bi gornja krila dizali, a donja spuštali i na podbočenim kapcima izlagali robu. Bezbrižno su izgledali dok su sjedili na postekijama čekajući mušterije. Kada trgovcu dođe prijatelj ili mušterija na dućan, da nešto kupi ili proda, sjedne na donji ćefenak, popuši „cigar“ duhana i popije crnu kahvu. Nemoguće je bilo zamisliti, da bi prijatelj ili bolji kupac došao na ćefenak našem trgovcu, a da ga on kafom i duhanom ne bi ponudio.
Kada su trgovci svoje ćefenke zatvarali, otkvačili bi gornji kapak od krova i pustili ga da na baglamama visi. Kada izađu iz dućana i podignu donji kapak, a preko sredine, naime gdje se gornji i donji sastaje provuku drvenu četvrtastu deblju dasku (prijevornicu), a zatim je zamandale i zaključaju. Bilo je to ,dakle, veoma primitivno zatvaranje, ali se ipak veoma se rijetko događalo da neko nečiji dućan pokrade.
Pored trgovačkih dućana, od zanatlija najviše je bilo krojača, terzija, kahvedžija, pekara, opančara, obućara, kovača, kazandžija, berbera.......Iza naredanih ćefenaka nazirala se jedna od najljepših tešanjskih džamija – poznata Ferhadija.

Smještena u centru Gornje Čaršije  pa je, po tome,  poznata  i kao Čaršijska džamija.Građena je oko 1564. godine, a sagradio ju je Ferhad-beg sin Skenderov.U svojoj historiji više puta je stradala. Džamija je u vijeku svog postojanja zapaljena u pohodu hordi princa Eugena Savojskog 1697. godine. Do Prvog svjetskog rata bila je presvođena kubetima, ali dolaskom austro-ugarske vojske ponovo je oštećena. Tada je sa Ferhadije skinut i odnešen olovni krov. Detaljnije opravke imala je 1786. , 1882. i 1883. godine.
Oko Ferhadije, sa tri njezine strane, nalaze se manja groblja sa dvadesetak nišana. Najstariji datirani spomenik je Ferhada-sina Skenderova iz 1568. godine. Ovo je ujedno i najstariji natpis na islamskim spomenicima u ovom mjestu.


Ovaj Ferhad-begov nadgrobni spomenik situiran je ispred ulaza u džamiju. Nad sarkofagom je uglavnom nišan izgrađen od skopskog kristala kamena, sa veoma lijepo urađenim turbanom na prevoje. Nišan je visok 1,5o m, a sa sve četiri strane njegove isklesan je u dvanaest četvornih polja. Natpis je u prozi na arapskom jeziku, ispisan krupnim i lijepim nashi pismom. Prevod tog natpisa bi glasio:
„Umrli i upokojeni.....(ovdje tekst oštećen) koje mu je potrebna božija milost.....(oštećeno) Ferhad, sin Skenderov, umro časnog mjeseca redžepa 29-tog godine 975“ ( tj. 29.1.1568.godine). Iz toh podataka proizilazi da je vojvoda Ferhad znatno nadživio Husrev-bega. Svakako je preživio vijek dulji od 60 godina, dok se kao spahija spominje još 1568. godine. I taj Ferhad-beg, koji se prvi put u povjesnim dokumentima spominje kao sudionik Mohačke bitke (1526), zapravo je najznačajnija ličnost za rani razvoj Tešnja. Epitaf na njegovom nišanu najstariji je islamski natpis u ovom kraju.
U istom sokaku, poznatom po njegovim ćefencima  kalupili su se i fesovi  to kod Nazora, i ispred  Avdaginog ćefenka. Opančari su  u tri radnje izrađivali opanke, obućar Salih krpio je i  pravio nove  cipele, sajdžija  Avdo opravljao satove, limar Suljo kovao nove i popravljao stare fijaker šporete, brijač Suljo brijao i šišao ljude ,a u dokonom vremenu i  svirao na malu harmoniku. Na taj način Suljo je i zabavljao svoje posjetioce, a oni su voljeli i duže sjediti  kod veselog brice jer su odatle posmatrali svijet na čaršiji i sve ono što se na njoj dešava. Ahmet pravio je sehare, prozore i čekmedže.... Mi djeca smo rado  gledali kako samouki Hasan iz svoje kahvane iznosi malu skemliju da bi na njih smjestio svoje mušterije. Bili su to ljudi kojima je, u nedostatku zubara, Hasan i vadio zube. Mesar Ahmet bi, opet, povazdan sjedio ispred svoje mesnice i tu čekao svoje  mušterije.  Iz dvije kazandžijske radnje povazdan se čulo kuckanje majstora  koji su pravili  razne kazane. Iz  Hakijine kahvane, a koja se nalazila u zgradi današnje Vakufske kahvane, šegrti su razmosili naručene kahve na ćefenke i u druge radnje.
U dućanima se mogao kupiti i čivit od čega je pravljen mehlem za bolesti glave. Oni koje je boljelo grlo kupovali su i lizali nišador. Za uljepšavanje žena prodavala se kana sa kojom se bojila kosa i nokti. U dvije mejhane predveče bi se okupljale meraklije na akšamluk gdje su znali skoknuti i drugi čekajući na česmi da dođu na red. Ovi bi, onako s nogu, znali popiti i pokoji rum ili čašicu dvije ljute. Nekih stotinjak metara udaljeno od džamije bile su i dvije kovačnice gdje su se potkivali konji kao i poznata kolarska radnja  starog Mustafe. Cijenila se tu blizina džamije pa, iako je znalo biti i gužve, sve je nekako odisalo redom. 
Glavni pazarni dan , koga se ja uvijek rado sjećam, bio je utorak, a petako je bilo življe i na pijaci naročito zbog džume namaza.Meni je, ipak, ostao u sjećanju utorak u nekadašnjoj našoj ćaršiji jer takvih utoraka više nema. Ljeti bi, pored dućana i na svim slobodnim prostorima užeg centra čaršije, baštovani napravili čitava brda od lubenica, dinja, paprika, krompira, kupusa, luka i drugog voća i povrća.

Utorkom bi, obično, i Mujo i Tahir sjekli pečenu jagnjetinu i vikali iz sveg glasa: „Vruće, ama vruće, sve se puši !“. Na te uzvike, ispred svoje stolarske radnje, Ahmet se šalio i dovikivao : „Hajte , dok je vruća , debela je ko jetimska ruka. Tri majke sisala, sve tri jalove bile“. „Hajte junaci, izjeli vas kurjaci. Prodaćemo,,,, nestaje“- dovikuju Mujo i Tahir. U njihovoj blizini stajao je i momak Somundžije Muhe, sa svojim somunima  i dovikivao: „Vrući, ama, plaho vruć!“. I prodavač šerbeta glasno viče: „Ledeno, ledeno“, a njemu, kao u inat, dere se slastičar: „ Halvice, bombone, slatko, medeno slatko“.


Ispred kuće Hotića seljaci prodaju kukuruz, pšenicu brašno, zob i sve vagaju kantarima. Lijevo od njih tezge sa mliječnim proizvodima, kajmak, sir, maslo, suhi sir, sir čabrenjak, mlijeko, slatki kajmak, jaja, kokoši.........Oni koji ne uspiju prodati sve što su nudili na mliječnom dijelu pijace, idu , zatim, od dućana do dućana ili od kuće do kuće i nude svoju robu i po nešto nižoj cijeni. Da ne zaboravim ni majstore grnčare,  sa njihovim zemljenim loncima, tagaricama, testijama, lončićima i sulunarima za furune , pa i kovače koji su se oglašavali nudeći ožege, mašice, zvona za stoku, razna svrdla, noževe, sjekire, motike, sačice i sačeve, kose, potkovice za potkivanje konja..... Iz Ostružnje su, opet, tzv. Karavlasi donosili svoju robu na ponudu i to razne drvene posude, kašike, vretena, stalke (dubke) za djecu, oklagije i druge potrepštine izrađene od drveta. Uvijek se sticao dojam da je sve išlo.... da je svaki proizvod ponuđača imao i svoju mušteriju. Tako je to bilo,... danas se samo spominje


Neki  turcizmi i manje poznate riječi:
A LA TURCA =  mjerenje vremena "A la turca" je metoda mjerenje vremena sa kojim se sati počinju odbrojavati od trenutka zalaska sunca, a ne od ponoći, kao kod savremenog računanja vremena
TERZIJA je krojač  bošnjačke građanske narodne odjeće - narodne nošnje. Potiče od persijske reči "derzi" odnosno turske "terzi" koja znači krojač čohe. Majstori terzijskog zanata su šili različite dijelove odjeće od materijala kao što su čoha, somot, atlas a ukrašavali su odjeću svilenim gajtanima, kićankama, šljokicama, srmom.Dijelovi odjeće koju su šile terzije se zovu: anterija, dolama, muški gunjići, ječerma, džamadan, mintan, misaraba, tozluk, jelek, džube, libade, fistan, kumoš, ćurak, šalvare i čakšire.
ĆEFENAK (tur.) - vratanca od dućana ili radionice kojima se gornje krilo diže a donje spušta i podboči, te se na njemu izlaže roba, a i trgovac na njemu i sjedi.
NIŠADOR (tur. iz arap. iz perz.) → amonijev klorid (salmijak; nišador) NH4CL, bijela sol nastala spajanjem amonijaka i klorovodika....NIŠANI (Nadgrobni spomenik) S ciljem očuvanja svoje tradicije muslimani stavljaju na grob umrlog nišane ili kako se to obično kaže „podizanje nišana“.
AKŠAMLUK = pijuckati piće (npr.domaću šljivovicu) uz meze u trenucima opuštanja .
ČESME  su slavine za vodu koje su se gradile na najpogodnijim mjestima za stanovnike u ulici ili trgu. Obično su bile od kamena ili izlivene od čelika. Isticale su se svojom veličinom i ornamentikom.
SOKAK : Uličica. FURUNA = Zamljena peć pravljena od posebne gline u koju  su se ugrađivali mali zemljeni lončići  obojeni živim bojama.



Ni komentarjev:

Objavite komentar