Ogledi strani prejšnji mesec

četrtek, 20. januar 2011

SJEĆANJA NA TEŠANJSKE BERBE

                                
Piše: Subašić S. Hasan
Pregledajući svoj album starih slika , nađoh jednu, na kojoj je Mandžukić Mustafa sa svojom ženom  Zinkom. Njega kao i drugih tešanjskih berbi  mnoge se generacije, vjerujem , dobro sjećaju... Samo zanimanje obrezivanja – sunećenje prenosilo se sa koljena na koljeno, sa oca na sina... Kod nas u Tešnju poznate i veoma cijenjene berbe bili su Mandžukić Mustafa, Berberović Sead i Mandžukić Ibrahim Zanimanje je, međutim, kao zanat poodavno  izumrlo, a poslove sunećenja preuzeli su ljakari u zdravstvenim ustanovama. Evo,  šta je u najkraćem zabilježeno dosada o samom ritualu sunećenja.
Historijski, obrezivanje datira koliko i sam čovjek, a slavni Herodot je ostavio zapis iz jedne posjete Egiptu u 5 st. p.n.e. U nekim enciklopedijama  piše  da prva obrezivanja dječaka, navodno, počinju u kulturi Aboridžana (oko 10.000 g.pr.Kr.), a oko 6.000 g.pre.Kr. započelo je obrezivanje dječaka po cijeloj Africi odakle se proširilo prema Egipćanima i Židovima

                                           Rahmetlije Mustafa Mandžukić sa svojom suprugom          


Djeca su se nekada sunnetila od prve do desete godine, ali ponajviše kad su navršila treću, petu ili sedmu godinu. Nekada su se , opet, sunetila djeca pred polazak u mekteb. Danas se djeca sunete u prvoj godini života jer lekše podnose bol. Sunećenje je  kod  nas najveća familijarna svečanost i veselje. I najsiromašniji  su nastojali da u taj dan saberu oko sebe što više prijatelja, da se s njima proveseli. Bogatiji , a napose ugledni age i begovi, pozivali su na sunnećenje i po pedeset, stotinu i više stotina ljudi.


                                                                            
                                       Instrumenti za obrezivanje djece koje su koristili stare berbe

Do obnrezivanja se oduvijek držalo . Ljudi su znali častiti cijelu čaršiju,a zabilježene su i konjske trke organizovane u tu čast.Pobjedniku bi  dodjeljivali bogatu nagradu kao i njegovom konju. Svijet bi se skupio »ko na gori lista«. Sva čaršija i okolica, i veliko i malo, staro i mlado, sve bi bilo na nogama. O organizovanju takvih svečanosti slušao sam od rahmetli Mandžukić Mustafe starog berbe iz Tešnja. Tako je bilo, tako se pripovjedalo, u našoj kasabi birvaktile (»u ono doba«).
Evo šta o tome piše Antun Hangi :
„Služeći ovo sedamnaest godina koje u Bosni, a koje u Hercegovini, imao sam dovoljno zgoda da vidim što Muslimani do sunnećenja drže i koliko ga cijene. Već prve godine, kada sam naime došao u ubavi i vrlo romantični Maglaj na Bosni, bilo je to godine 1889. sunnetio je daleko poznati starina, danas već rahmetli Salih-beg Uzeirbegović svoga sina. On je kroz pune dvije nedjelje častio redom sve Muslimane u Maglaju i okolici, zatim sve svoje kmetove, a napokon je u gostionici priredio sjajnu večeru za sve činovruke i časruke koji su u to doba bili u Maglaju. Iza toga priredio je originalnu nagradu za utrku. Svaki Musliman koji je imao dobra konja mogao se je utrkivati. Utrkivalo se je bez sedla i stremena. Svako je mogao jašiti sam svoga konja, a mogao je i koga drugoga najnu'ti da na njegovom konju umjesto njega jaši. Utrci se prijavilo  preko dvadeset konjanika sa izvrsnim, istina malenim ali živahnim, brzim i ustrajnim bosanskim konjima, a kako i neće kada je Salih-beg za prvu nagradu odredio konja, vrijedna oko dvjesta kruna, a za drugu finu čohu. Svjetine se skupilo  »ko na gori lista«. Sav Maglaj i okolica; i veliko i malo, i staro i mlado, sve je bilo na nogama. Svjetine se skupilo  »ko na gori lista«. Sav Maglaj i okolica; i veliko i malo, i staro i mlado, sve je bilo na nogama. Na urečeni znak potrčaše konji; utrka je počela. Svjetina je mahala rukama i maramama i bodrila jahače i konje vičući:
»Bolje, Huso!« »Ne daj se, Ibro!«, a konji trče, kao »ptice lastavice«. Sve je bilo uzrujano, sve je teško čekalo da vidi ko će prvi cilju stići. Pri tome je bilo i smiješnih i žalosnih prizora. Eno konjanika; dobar konj, dobar konjanik, misliš ujagmiće  prvu nagradu, ali baš pred ciljem konj se zbuni, uplaši, šta li i zakrenu u stranu, a drugi ga preteče i odnese mu skoro sjegurnu nagradu. Neki su padali s konja; jedan lijevo, drugi desno, ali ko mari za to, samo naprijed, svako hoće da je prvi. Kolikim su oduševljenjem i urnebesom počastili pobjednike; konje i konjanike, ne da se opisati. Konje i konjaruke povedoše u velikoj slavi kroz Maglaj. Za njima išla je dabulhana, ciganska glazba, a za dabulhanom valjala se svjetina, ko uzgibano more. To je bilo prije podne. Poslije podne održala se je druga, vrlo orginalna bosanska zabava. Na otvorenom polju izvan grada, a na velikoj ravnoj poljani, skupila se i opet sva sila svijeta da vidi, kako će cigani na mijeh skakati. (....)
Odmah iza toga bila je i utrka pješaka. (.....) Tako se je eto svršilo sunnećenje Salih-begova sina“

                          
                
      Tešanj, novembra 2010.godine                         Subašić S. Hasan                                                      

Ni komentarjev:

Objavite komentar