Ogledi strani prejšnji mesec

nedelja, 02. januar 2011

NEMA VIŠE STARIH AVLIJA


Piše: Subašić S. Hasan

Kad god prolazim pored stare kuće nekadašnjeg komšije iz mog djetinjstva i visokih taraba, sa kojim je ograđena njegova avlija, sjećanja me vraćaju u moje djetinjstvo. Naviru sjećanja i na druge stare kuće i njihove avlije popločane riječnim bijelim i šarenim kamenjem. Tim čistim prostorom širio se miris ruža, behara, zumbula, zambaka, kadifica i  drugog cvijeća. Zelena trava i crveni cvjetići izbijali su između  oblog kamenja koji nikada  nisu bili zalijevani betonom. Žene su vrijedno ribale kaldrmu i u dane koji nisu bili vezani za praznične svečanosti . U tim avlijama uvijek je postojalo jedno mjesto pod grožđem ili kakvom voćkom gdje se u proljeće ili u ljeto sjedilo, kahvenisalo, akšamlučilo, divanilo, ašikovalo; bila su to, dakle, mjesta druženja i intime, koja su svojim visokim tarabama ili zidovima bila skrivana od pogleda znatiželjnika.
U njih se, obično, ulazilo na velika i mala vrata; na mala su ulazili i izlazili domaćini i gosti, a na velika konjska  zaprega koja je domaćinu dovozila drva, žito, sijeno, voće.... sa pijace ili njegovog imanja. Ti prostori su bili, u svakom slučaju, ogledala domaćice i domaćina u koje se ulazilo samo uz njihovo odobrenje kucanjem na njihove kapije.







Ovo kucanje izvođeno je pomoću ugrađenih halki na kapijama i to, obično, po dvije halke; jedna veća i unutar nje manja.Na veću halku kucali bi muškarci,a na manju žene. Kucanjem u veću halku dobija se veći zvuk što bi značilo da je na kapiji muško lice, dok je manja halka davala manji zvuk što je značilo da je na kapji žena.
Šta je danas ostalo od prostora koji su predstavljali ukrase bošnjačkih , i ne samo bošnjačkih, kuća ? Nažalost, skoro ništa ili vrlo malo od njihovih izvornih oblika kao dijelova kulturno-hiustorijskog naslijeđa. Ovo nasleđe je ugroženo brzim i neprekidnim razvojem urbane sredine. Iz istih razloga i brzog trenda gradnje ni drugi kulturno-historijski spomenici nisu pošteđeni kako na području općine Tešanj tako i šire gledano. Ponovo se pitam (i ko zna koji put) kome je smetao mali Rimski most, koji je  postojao preko 500 godina  na starom karavanskom putu prema Kosinom brdu. Od ovog mostića danas nema ni traga. Nisam ja jedini koji se pita zašto on nestade . Oni koji ne pamte njegovo postojanje, sreća je,  mogu o njemu pročitati iz pisanja i bilješki najvećih umova Bosne i Hercegovine od Handžića, Kreševljakovića do brojnih putopisaca koji navraćaše ili prolaziše kroz Tešanj.
A kako je riječ o avlijama ne mogu a da ne spomenem njihov današnji izgled; ako i postoje oko kuća, one su obično odgrađene ili zagrađene mazijom i zakapijane betonom i željezom pa , svojom novom i modernom arhitekturom i izgledom, više odbijaju nego što privlače. Moglo bi se reći i ovo da time potencijalnim posjetiocima žele poručiti kako nisu dobro došli. Naravno da izuzeci postoje, da postoje ljudi koji vole druženje i koji ne odbijaju putnike iz svojih  avlija. Nije Tešanj ono što je nekad bio. Gdje ste stara dobra vremena.

Značenje turcizama: Avlija: Dvorište ispred kuće,  Divaniti: Razgovarati. Mazija: Čelik – željezo.



                                                                                    
                                                                  

Ni komentarjev:

Objavite komentar