TEŠANJ KROZ MALI VREMEPLOV

                          

                          Piše : Subašić S. Hasan

U dolini riječice Tešanjke. Pritoke Usore, oko 22 kom. Jugozapadno od Doboja, smješten je pitomi bosanski gradić Tešanj. Prvi put se spominje 1461. godine kao grad sa crkvom sv. Juraja u župi Usori. Turci su ovaj grad zauzeli 1489. godine. Javlja se 1516. godine kao nahija Usora ili Tešanj i zauzima područje rijeke Usore, a odgovara istoimenoj župi  Usora. U početku je Tešanj pripadao kadiluku Brod, a u njemu je osnovan kadiluk između 1560. i 1584. godine. Pod  turskom upravom grad se počeo brže razvijati. Tu nastaje čaršija sa brojnim zanatima. I epigrafski spomenici ukazuju na to da se već u XVI. Stoljeću ovdje podižu neki javni, sakralni i prosvjetni objekti. Tako je prije 1568. godine podignuta Ferhadija džamija i uz nju medresa.

                                                       Tešanj - crtež iz 1909.godine   

  

Tešanjski kraj su odvajkada intezivno zapljuskivale različite nedaća ratovi, pustošenja, požari, poplave i ljudske nebrige. Tako poslije pada bosanske kraljevine 1463. godine i odlaska sultana Mehmeda II sa glavninom svoje vojske, krajem iste godine, ugarski kralj Matija Korvin je preduzeo vojnu akciju prema Bosni i uspio da potisne Turke, pa je 1465. godine na osvojenom prostoru formirao dvije banovine, jajačku i srebreničku, a u srebreničkoj je bila i Usora, i u njoj značajno utvrđeni grad Tešanj. Sve do 1512. godine, kada su Turci likvidirali pomenute banovine, u Tešnju je stajala ugarska posada, a kada ga je napuštala ona ga je spalila.

                                                                        

                                                                             

U austrijsko – turskom ratu (1683 – 1699. godine) austrijski vojskovođa princ Eugen Savojski sa svojih 6500 vojnika prodire u Bosnu i dolazi do Sarajeva. Po povratku iz  Sarajeva dolazi i do Tešnja. Njegova vojska opsjedala je tvrđavu i tražila predaju ali se posada se nije htjela predati. Austrijanci su tada na tvrđavu ispalili 100 kameni  đuladi iz svojih topova, ali bez uspjeha, pa su zatim, odlazeći, spalili naselja oko grada.

U XVIII stoljeću Tešanj je već bio sjedište kapetanije i kadiluka koje je obuhvatalo prostor današnje općine Tešanj, Doboj i Teslić, ali i neka sela današnje prnjavorske, derventske i gračaničke općine. Tešanjski srez ostao je i poslije austro-ugarske okupacije 1878. godine.

Tešanj je 1876. godine imao 9000 stanovnika. Bio je to lijep grad, s uređenim vodovodom u centru naselja i kanalizacijom, sa kaldermisanim ulicama i sokacima, sa trgovinama i zanatskim radnjama, školama i vjerskim objektima. Prva osnovna škola u Tešnju, prema povjesnim saznanjima, započela je s radom 1731. godine, a iz razvoja te škole i ostalih došlo je i do javljanja muzičkog i dramskog amaterizma, koje se organizovano, mada u malim razmjerama, ispoljavalo u XIX stoljeću.

U maju 1865. godine tešanjski učitelj Stevo Petranović sa grupom prosvjećenih entuzijasta u Tešnju pripremio je i prikazao Hebelovu „Juditu“, a prestava je izvedena  u podrumu jedne tešanjske kuće. To je zapravo bila ne samo prva pozorišna predstava u Tešnju, već u cijeloj Bosni i Hercegovini.

 Tešanj je 1639. godine imao slijedeće zanatske radnje : krojački 17 ,  aščijski 4,  šerbedžijskih 3,  brijačkih 10,  opančarskih 5, tabakčkih 19  (proizvođača kože),  papučarskih 9,  čizmadžija 9,  kujundžija 5,  sabljara 6,  samardžija 7,  kovačkih 3,  handžija 2, kalajdžijskih 3, mutabžijskih (kosretara 1, Eskidžija (staretinara) 2, mlinara 1, šiše-ker (staklara) 1, kahveđija 2......

   

 Pod zapovjedništvom Bećir – paše Čengića 1737. godine Tešnjaci odlaze  na vojnu u Rusiji. Iste godine izvršen je napad na Tešanj od strane austro-ugarske vojske.

Velika buna i neredi u Bosni 1743. godine prerastaju u opći ustanak socijalnog karaktera koji traje dvanest godina. Na čelu ustanka nalazio se kadija iz Tešnja  Abdurahman Muharemija.

Godine 1756 – Adžam (stranac) Ibrahim iz Dibbeghane mahale u Tešnju zakleo se pred sudom da se više neće opijati. Odlučeno je, da ukoliko se ubuduće zateče u pijanom stanju neka mu se na javnom trgu udari 500 batina. Ovako je zavedeno u siudžilu kadiluka Tešanj pred svjedocima 25.X.1756.

Škola u tešanjskom kadiluku 1871. godine bilo je: muslimanskih 21 sa 910 učenika i 63 učenice (ukupno 973), Pravoslavnih 2 sa 52 učenika i 12 učenica (ukupno 64 pravoslavna učenika).

Odlukom Gradskog vijeća Tešanj 1878. godine, upućena delegacija grada glavnokomandujućem generalu Josipu filipoviću u Kotorsko u sastavu: Derviš Đonlagić, Hasanbeg Mujagić, Hadži Avdo Mešić i Hadži Bećirbeg Đonlagić s ponudom da se grad Tešanj preda bez otpora. General Filipović ih zadržao kao taoce. Četvrtog septembra iste godine, general – major Ludwig v. Pistory, komandant 71. Infanterie Brigade, I pješadijske divizije, bez otpora zauzeo Tešanj.

U Tešnju su 1883. godine postojale slijedeće mahale: Sukija (čaršijska),Orudž – Sofi, Hadži Nesuh, Abdi – paša, Haramani i (Srpska) Varoš.

Prva apoteka u Tešnju osnovana je 1884. godine. Apoteku osnovao Mr. Pharm. Petar Misitas.

1885. godine osnovana gruntovnica u Tešnju i otvorena Allgemeine Elementar Schule (Osnovna – opća škola)

Prva ambulanta u Tešnju otvorena je 1885. godine , a prvi ljekar bio je Dr. Med. Jaroslav Wertheimer. Te iste godine sagrađena je i zgrada kotara u Tešnju.

Prvi hotel u Tešnju otvoren je 1897. godine i zvao se „ANGELUS“. Imao je samo četiri ležaja. Tešanj danas, nažalost, nema hotela.

1897. godine u Tešnju je bio Okružni guverner – poglavar Mirkao Navratil -  sina etnografa Ivana Navratila, rodom iz Metlike u Sloveniji.Njegov stric Antun Navratil prilikom posjete Tešnju 1987. godine umire iznenada od kapi i biva sahranjen u Katoličkom groblju u Tešnju. . Mirko Navratil je pisao da je u Tešnju bio srdačno primljen i da se, među tamošnjim svijetom, veoma dobro osjećao.

1898. godine u Tešnju je postojala Opća čitaonica. Iste godine izgrađena je i osnovana Muslimanska djevojačka škola u Tešnju.

1890. godine vršen lov sa sokolovima u okolici Tešnja i Maglaja. Poslednje sokolarstvo u Evropi. Poslednji sokolari porodice Smailbegović  i Širbegovići iz Tešnja i Uzerbegović iz Maglaja.

Devetog septembra 1944. godine Hrvatske 18. brigada oslobodila Tešanj.

   

Kada je riječ o kulturno-istorijskom nasleđu različitog doba, različitog porijekla i pripadnosti, njihov broj i obim i pored brojnih nedaća predstavlja, još uvijek, šaroliki milje jednog prostora u čijem fokusu su se, kroz historiuju, prelamala i  održavala sva značajnija bosansko-hercegovačka zbivanja. Prema podacima Centra za naslijeđe BiH, lista kulturno-historijski vrijednosti općine Tešanj podijeljena je na Prahistorijski period, Antički period, Srednjovjekovni period, Osmanski period i Austro-ugarski period i dalje. Tako  iz prahistorijskog perioda imamo 11 lokaliteta na podrućju općine, antičkog perioda 2, srednjovjekovnog perioda 23 , osmanskog perioda 14  i Austro-ugarskog perioda 9 lokaliteta.

Nažalost, u općini Tešanj ne postoji adekvatna asocijacija ili Služba za praćenje konzervatorsko-restauratorske zaštite, razumijevanja, i potrebne pažnje visokog stručnog nivoa, što je važan nedostatak dosadašnjeg očuvanja kulturno-historijskog i prirodnog nasleđa.

Neki turcizmi i manje poznate riječi:

- KADILUK, također kaza (tur. kadılık od kadı: sudac, prema arap. qada: suditi), u Turskom Carstvu, sudsko i upravno područje, kotar. Više nahija sačinjavalo je kadiluk, a više kadiluka sandžak. Na čelu kadiluka stajali su kajmekam (u upravnom), kadija (u sudskom) i muselim (u izvršnom) pogledu

- KAPETANIJA ili kapetanluk (na turskom, kaptanlık) je podjedinica unutar sandžaka, upravne jedinice Osmanlijskog carstva

- AŠČIJA – kuhar bosanskih tradicionalnih jelaHanovi su objekti iz osmanskog perioda koji su služili za prenoćište putnika i njihovih karavana. To su bile zgrade sa štalom za konje, prostorijom za putnike i prostorijom za handžiju. Najstariji dokumentarni han u Bosni i Hercegovini spominje se 1462. godine.

- ŠERBE je riječ arapskog porijekla i označava piće. Ustalilo se u bosanskoj tradiciji kao kuhani napitak od voća. Pravi se od svježeg ili ukuhanog voća i njegova soka (višanja, trešanja, malina...) čemu se obično dodaje limunov sok i kuhani šećer, a čest dodak su i klinčići.

                                                                                                                                           

SJEĆANJA NA TEŠANJSKE BERBE

                                

Piše: Subašić S. Hasan

Pregledajući svoj album starih slika , nađoh jednu, na kojoj je Mandžukić Mustafa sa svojom ženom  Zinkom. Njega kao i drugih tešanjskih berbi  mnoge se generacije, vjerujem , dobro sjećaju... Samo zanimanje obrezivanja – sunećenje prenosilo se sa koljena na koljeno, sa oca na sina... Kod nas u Tešnju poznate i veoma cijenjene berbe bili su Mandžukić Mustafa, Berberović Sead i Mandžukić Ibrahim Zanimanje je, međutim, kao zanat poodavno  izumrlo, a poslove sunećenja preuzeli su ljakari u zdravstvenim ustanovama. Evo,  šta je u najkraćem zabilježeno dosada o samom ritualu sunećenja.

Historijski, obrezivanje datira koliko i sam čovjek, a slavni Herodot je ostavio zapis iz jedne posjete Egiptu u 5 st. p.n.e. U nekim enciklopedijama  piše  da prva obrezivanja dječaka, navodno, počinju u kulturi Aboridžana (oko 10.000 g.pr.Kr.), a oko 6.000 g.pre.Kr. započelo je obrezivanje dječaka po cijeloj Africi odakle se proširilo prema Egipćanima i Židovima

                                           Rahmetlije Mustafa Mandžukić sa svojom suprugom          

Djeca su se nekada sunnetila od prve do desete godine, ali ponajviše kad su navršila treću, petu ili sedmu godinu. Nekada su se , opet, sunetila djeca pred polazak u mekteb. Danas se djeca sunete u prvoj godini života jer lekše podnose bol. Sunećenje je  kod  nas najveća familijarna svečanost i veselje. I najsiromašniji  su nastojali da u taj dan saberu oko sebe što više prijatelja, da se s njima proveseli. Bogatiji , a napose ugledni age i begovi, pozivali su na sunnećenje i po pedeset, stotinu i više stotina ljudi.

                                                                            
                                       Instrumenti za obrezivanje djece koje su koristili stare berbe

Do obnrezivanja se oduvijek držalo . Ljudi su znali častiti cijelu čaršiju,a zabilježene su i konjske trke organizovane u tu čast.Pobjedniku bi  dodjeljivali bogatu nagradu kao i njegovom konju. Svijet bi se skupio »ko na gori lista«. Sva čaršija i okolica, i veliko i malo, staro i mlado, sve bi bilo na nogama. O organizovanju takvih svečanosti slušao sam od rahmetli Mandžukić Mustafe starog berbe iz Tešnja. Tako je bilo, tako se pripovjedalo, u našoj kasabi birvaktile (»u ono doba«).

Evo šta o tome piše Antun Hangi :

„Služeći ovo sedamnaest godina koje u Bosni, a koje u Hercegovini, imao sam dovoljno zgoda da vidim što Muslimani do sunnećenja drže i koliko ga cijene. Već prve godine, kada sam naime došao u ubavi i vrlo romantični Maglaj na Bosni, bilo je to godine 1889. sunnetio je daleko poznati starina, danas već rahmetli Salih-beg Uzeirbegović svoga sina. On je kroz pune dvije nedjelje častio redom sve Muslimane u Maglaju i okolici, zatim sve svoje kmetove, a napokon je u gostionici priredio sjajnu večeru za sve činovruke i časruke koji su u to doba bili u Maglaju. Iza toga priredio je originalnu nagradu za utrku. Svaki Musliman koji je imao dobra konja mogao se je utrkivati. Utrkivalo se je bez sedla i stremena. Svako je mogao jašiti sam svoga konja, a mogao je i koga drugoga najnu'ti da na njegovom konju umjesto njega jaši. Utrci se prijavilo  preko dvadeset konjanika sa izvrsnim, istina malenim ali živahnim, brzim i ustrajnim bosanskim konjima, a kako i neće kada je Salih-beg za prvu nagradu odredio konja, vrijedna oko dvjesta kruna, a za drugu finu čohu. Svjetine se skupilo  »ko na gori lista«. Sav Maglaj i okolica; i veliko i malo, i staro i mlado, sve je bilo na nogama. Svjetine se skupilo  »ko na gori lista«. Sav Maglaj i okolica; i veliko i malo, i staro i mlado, sve je bilo na nogama. Na urečeni znak potrčaše konji; utrka je počela. Svjetina je mahala rukama i maramama i bodrila jahače i konje vičući:

»Bolje, Huso!« »Ne daj se, Ibro!«, a konji trče, kao »ptice lastavice«. Sve je bilo uzrujano, sve je teško čekalo da vidi ko će prvi cilju stići. Pri tome je bilo i smiješnih i žalosnih prizora. Eno konjanika; dobar konj, dobar konjanik, misliš ujagmiće  prvu nagradu, ali baš pred ciljem konj se zbuni, uplaši, šta li i zakrenu u stranu, a drugi ga preteče i odnese mu skoro sjegurnu nagradu. Neki su padali s konja; jedan lijevo, drugi desno, ali ko mari za to, samo naprijed, svako hoće da je prvi. Kolikim su oduševljenjem i urnebesom počastili pobjednike; konje i konjanike, ne da se opisati. Konje i konjaruke povedoše u velikoj slavi kroz Maglaj. Za njima išla je dabulhana, ciganska glazba, a za dabulhanom valjala se svjetina, ko uzgibano more. To je bilo prije podne. Poslije podne održala se je druga, vrlo orginalna bosanska zabava. Na otvorenom polju izvan grada, a na velikoj ravnoj poljani, skupila se i opet sva sila svijeta da vidi, kako će cigani na mijeh skakati. (....)

Odmah iza toga bila je i utrka pješaka. (.....) Tako se je eto svršilo sunnećenje Salih-begova sina“

                          
                
      Tešanj, novembra 2010.godine                         Subašić S. Hasan                                                      

DONJA ČARŠIJA

Piše : Subašić S. Hasan

Pred kraj osmanske uprave, a posebno od austrougarskog razdoblja, počela se uobličavati i Donja čaršija pri dnu padine mahale Tabaci, odnosno uz Tabačku džamiju podignutu uz rijeku Tešanjku. Donja čaršija odraz je historijskih tokova i ekonomskog razvoja kasabe Tešanj. U kontekstu sagledavanja razvoja ovog dijela čaršije potrebno je istaći i pojavu toponima Tepe. U blizini Musale, tj. nasuprot nje, odvaja se ulica – sokak koja je vodila u pravcu stare pravoslabne crkve. I danas je ovo područje poznato pod imenom Tepe.Tepa je, ustvari, naseljeno malo područje Donje čaršije. Postoje mišljanja da se radi o dijelu čaršije iz osmanskog doba gdje je oko Musale bila smještena pijaca.

Na Donjoj čaršiji smještena je uz samu rijeku Tešanjku i Donjočaršijska ili Dibeghana džamija. Mirza Hasan Ćeman u djelu Urbana antropologija Tešnja (1461-1878), bilježi da je ovu džamiju sagradio hadži Alija iz grada Amasya u Anadoliji, pa se stoga naziva i Amasyali Hadži Alijina džamija, odnosno mezdžid. Hadži Alija iz Amasye, dalje bilježi autor, u Tešanj je stigao kao zanatlija – tabak – u 18. stoljeću. Međutim, kako je tabački zanat u Tešnju već postojao (bio razvijen), pa je stoga ovaj zanatlija tu i stigao da se uiključi u navedeni zanat. Postojanje ove džamije namjenjene korištenju od strane tabaka logično je zbog neugodnog mirisa u odjeći zanatlija koji su se bavili preradom i štavljenjem kože. To je uslovilo izgradnju ove džamije namjenjene njima, ali ne samo i njima.

Izgradnjom konaka 1885. godine u blizini Tabačke džamije i rijeke Tešanjke, na osnovama Osmanske tradicije nastaje nova ekonomska, a kasnije i upravni dio naselja – Donja čaršija.

U neposrednoj blizini Musale smještena je zgrada Šarenog mekteba izgrađena 1898. godine. Ovaj mekteb je bio u funkciji sve do  kraja II. Svejtskog rata kada se mijenja njegova namjena od  Niže realne gimnazije, Stacionara Doma zdravlja u Tešnju sve do kahvane i biblioteke.

Poznati  prostor Musale nalazio se iznad samog Šarenog mekteba nedaleko od pominjane Tabačke ili Donjočaršijske džamije.Kako su se, inače, musale podizale na mjestima na kojima je, po tradiciji obavljen prvi namaz po zauzeću grada, to ni  Tešanj ne predstavlja izuzetak. Pri tome se vodilo računa da se u blizini nalazi voda ili rijeka radi uzimanja abdesta. Ova Musala nastala je u 18. stoljeću, a bila je u funkciji do iza Drugog svjetskog rata kada je prostor uzurpiran za izgradnju dva stambena objekta od strane novih vlasti. Tada  su one ukinule i česme Šadrvan vode, koji je bio smješten nasuprot Musale,  opet , za potrebe izgradnje nove stambene zgrade.

                                              Grupa partizana ispred Šadrvana

Pored manjeg groblja, koje se je razvilo oko džamije, u blizini je i  groblje Obješenica. U ovom groblju sahranjen je i pjesnik Musa Ćazim Ćatić. Ovaj poznati pjesnik je rođen 12. marta 1878.godine u Odžaku. Bio je izvrstan prevodilac sa arapskog, turskog i perzijskog jezika. Umro je u Tešnju 6. aprila 1915 navršivši tek 37 godina života. Na njegovom spomeniku uklesani su stihovi: „Tu počiva pjesnik odličnoga dara koji nije trošio časti ni šičara, već bohemski živio i čuvstveno pjevo dok ga udes ne doprati do ovog mezara“.

 Ćazim Ćatić - Musa mu je nadimak, poslije smrti svoga oca Hasana dolazi sa majkom u Tešanj,  koja se, poslije smrti Ćazimovog oca, udala za Aliju Dervića - brijača iz Tešnja. I Ćazim je učio zanat kod svog očuha, a istovremeno i pohađao tešanjsku medresu. Godine 1898., kada je navršavao dvadesetu godinu života i kada je morao da bude regrutovan, pobjegao je u Tursku da bi izbjegao vojnu obavezu.

                                    Musa Ćazim Ćatić

Tešanj je , kao kasaba, imao i gradski vodovod već u 16. stoljeću. Njegovi ostaci – drvene vodovodne cijevi , pronađeni su prilikom kopanja temelja za hotel u Donjoj čaršiji -  na desnoj obali riječice Tešanjke koji je vodio do nekadašnje osnovne škole smještene na istoj obali . Interesantno je da su iste drvene vodovodne cijevi pronađene i pri kopanju temelja za zgradu današnjeg  Doma penzionera na Gornjoj čaršiji  što govori o njegovoj prvobitnoj mreži. Zna se, takođe, i ovo da je Austrougarska vlast taj vodovod zatekla što, nedvosmisleno, govori  da je izgrađen još u Osmansko vrijeme.  Izlijevanjem česmi na pogodnim javnim mjestima građanima je na taj način bilo omogućeno snadbijevanje čistom pitkom vodom. Jedna takva česma se nalazila i ispred Tabačke džamije.

                                      Ispred zgrade Konaka 4.4.1944. godine - Miting

Na zgarištu nekadašnje zgrade KONAKA, koja je  bila podignuta u središtu Donje čaršije u vrijeme  Osmanlija, Austrougarska vlast je, na istom mjestu podigla još monumentalniji objekat. To je, ustvari, današnja zgrada općine Tešanj, a stariji je još uvijek zovu i konakom.  Za ovaj konak vezana je i priča o ljubavnoj drami  između  supruge kotarskog predstojnika i mladog Azabagića namještenika austrougarske administracije u Tešnju . Kako nisu mogli ozakoniti  svoju veliku ljubav ni na kakav način, svjesno su odlučili da ostanu zajedno pa makar i mrtvi.Tako su se, u jednom trenutku i u odsutnosti kotarskog predstojnika , a u  intimnoj idili, odlučili zajednički i istovremeno poći u smrt  ispivši otrov. Tragedija se desila upravo u zgradi Konaka gdje je predstojnik stanovao sa suprugom. Slučaj je htio da se kotarski predstojnik sa svojim saradnicima vratio sa puta i pri samom ulasku  u prostorije, gdje je stanovao, zatekao svoju suprugi i mladog Azabagića kako leže na podu. Pozvao je ostale saputnike i vidio da mu je supruga već bila preminula. Međutim, na veliko veliko iznanađenje  svih, primjećeno je da je Azabagić davao znakove života , koji je, dok su mu pokušavali pomoći , uspio izustiti i riječi: „ Da li je milostiva živa?“, a zatim i on preminuo.

Predstojnikova supruga sahranjena je na ivici Pravoslavnog groblja, a mladi Azabagić na mezarju Obješenica. Zanimljivo je i ovo da se ta dva groblja jedno do drugog, kao i da se priča kako se, u vrijeme njihovog ukopa, naglo promijenilo vrijeme i toliko naoblačilo da je došlo do prave provale oblaka u kiši, a nad gradom nadvila takva tama kao da je pala noć.

Saznavši za smrt  mladog Azabagića, njegov  otac- navodno ondašnji tuzlanski muftija , uputi se fijakerom  put Tešnja. Prilikom kratkog odmora u Tešanjci saznao je da mu se sin otrovao. Odmah je, zatim, naredio da se fijaker okrene i vratio se u Tuzlu ne prisustovajući ni sinovoj dženazi.

Takođe mi se čini zanimljivim i podatak što je, muftija tuzlanski , svog sina uputio, nakon što je ovaj završio konzularsku školu, na službovanje u Tešanj kod kotarskog predstojnika, bojeći se za njegov mladi život u nemirnoj Albaniji – gdje je trebao imati prvo namještenje.Lično sam znao gdje se tačno nalazi Azabagićev mezar kao i grob predstojnikove žene. Bilo mi je zbog tog drago kada sam ih mogao pokazati i znatiželjnim strancima.

U Donjoj čaršiji se  pored banke Ademage Mešića, zgrade starog hotela , gradske čitaonice, nalazila, na desnoj obali rijeke Tešanjkem, i Opšta osnovna škola sagrađena koja je radila preko 100 godina. Podignuta je prije Austrougarske okupacije Bosne. U njoj su znanja sticale mnoge generacije djece. Poslednjih godina svog postojanja u školi je bila smještena i Fabrika konfekcije „Napredak“ iz Tešnja. Zgrada je srušena 1970. godine, a na njenom mjestu podignut je hotel koji se danas nalazi u stanju raspadanja i predstavlja ruglo za sam grad.

                       Snimak Opšte osnovne škole u Tešnju napravio je rahmetli Smail F.   

                       Terzić 1962.godine. Vrijeme ju je razgradilo.

Ne mogu a da se ne sjetim i drugih  sadržaja ove čaršije: malih dućana sa mješovitom robom, berberskih radnjih, knjižare, radnje sa lovačkim priborom, krojačke radnje, čizmarske radnje, obućrske radnje, manje pijace, mesare,.... I prvi Antituberkulozni dispanzer sa malim poljskim rentgen aparatom bio je smješten u prizemlju kuće Muharema Kotorića.Tu su nikle i prve krojačke i limarske zadruge. A tek kakvu je atrakciju predstavljala dobrovoljnim radom podignuta Fiskulturna dvorana „Partizan“.

                                                            Dio Donje čaršije

Svjedoci smo dolaska novih vremena.Svjedoci smo, takođe, naročito mi stariji da nema živog i veselog duha nekadašnje čaršije u kojoj si sve, ama baš sve, mogao saznati. Nije bez smisla ni krilatica koja kaže : Kada bi čovjek želio saznati kakav je ko, trebao bi samo upitati čaršiju.Ona sve zna i nikada ne laže.  Tada je bilo lakše i ljepše živjeti.

Neki turcizmi i manje poznate riječi: TABACI – su obrtnici koji se bave štavljenjem kože, a njihove radionice se zovu tabhane, MUSALA – prostor na otvorenom, ograđen ili samo naznačen sa izgrađenim zidom koji sadrži mihrab i mimber. Musale su građene na mjestima na kojima je, po tradiciji, obavljen  prvi namaz po zauzeću grada, MIHRAB – niša u zidu džamije ili musale, usmjerena u pravcu Ka'be u Meki kojoj su muslimani okrenuti za vrijeme molitve, MIMBER  (minber) – je u potpunosti u svojoj funkcionalnosti govornica i treba da je izdignuto mjesto, kako bi se osiguralo da se govornik dovoljno jasno čuje u svim krajevima džamije. Minber je obično oblika malog tornja sa stepenicama koje vode do njega. Često je prepun ornamenata i bogato ukrašen . Također, običajno je da je i minber okrenut u smjeru Kabe. ABDEST -  je vjersko čišćenje (pranje) muslimana prije molitve. MEKTEB – često u arapskom jeziku zvan Kuttab u prijevodu znači škola. Pojam mekteb u bosanskom jeziku predstavlja osnovnu islamsku vjersku školu. HADŽ  -Riječ hadž znači cilj, svrha, namjera (sa arapskog kasd). Sa stanovišta islamskog vjernika to je namjera i putovanje u Mekku (današnja Saudijska Arabija) s ciljem obavljanja određenih obreda, u određeno vrijeme i pod određenim uslovima.Lice koje obavi hadž u Bosni se naziva hadžijom.

KASABA je riječ koja potiče iz turskog koja označava naselje gradskog tipa u Osmanskom Carstvu.Takvo je naselje moglo dobiti status kasabe ukoliko bi se u njemu stekli određeni demografski, vjerski, privredni i urbano-geografski uvjeti.

NAMAZ - (arapski:fonol. salah ili salat) je najznačajniji vid molitve kod muslimana, tzv. ibadeta. Muslimani su obavezni obavljati pet namaza dnevno i to u naznačeno vrijeme Sama riječ namaz je perzijskog porijekla. Arapski izraz za islamsku molitvu je salat. To je izraz koji je koristio Poslanik koji se koristi pri nijjetu, tj. odluci da se klanja namaz. TEPE - (Tepa, izv. Iz tur, depe, uzvisina, brežuljak, brdašce, vrh, tjeme.)

                                                                 

GORNJA ČARŠIJA

Piše: Subašić S. Hasan

Imao je Tešanj nekoliko predjela koja su mješavina mahale kao organizacione jedinice  Osmanske imperije i novih srednjoevropskih sistema organizacije grada nastalih sa Austrougarskom okupacijom. Tako se u našem se gradu, 1883. godine, kao mahale njegovi slijedeći dijelovi: Sukija (čaršijska mahala), Orudž – Sofi , Hadži Nesuh , Abdi – paša , Harmani i (Srpska) Varoš. Ove mahale su okruživale njegove čaršije.

                                                               

U podnožju tvrđave razvijala se, pored stare, i nešto novija Čaršija. Starije generacije zvale su je Gornjom  Čaršijom. Tu je i Sahat- kula koja je, kako se predpostavlja, građena polovinom 17. stoljeća. Visoka je 18,5 metara. Današnji njen sahat, ručni je rad bečkih majstora. Ugrađen je 1890. godine na mjesto starog sahata, koji je pokazivao ala-turko vrijeme. Prema podacima akademika Hamdije Kreševljakovića u Tešnju je prije 1639. godine postojala jedna kahvana, jer se  1640. godine spominje kafandžija Husejn. Tako je Tešanj po tradiciji ispijanja ovog napitka (kahve) pretekao i evropske metropole, jer je prva kahvana u Parizu registrovana tek 1670. godine, u Beču 1683. godine ili u Lajpcigu 1873. godine. Na Gornjoj Čaršiji razvijalo se  zanatstvo i trgovina.

Dućani su bili poredani obično u jednom sokaku redom jedan do drugoga, a u svakom je sjedio po jedan trgovac ili obrtnik; pa dok jedni prodaju robu, drugi rade svoje zanate. Sokaci, u kojim su se poredali trgovci i zanatlije, obično su nešto širi nego drugi i , oni su ustvari i činili čaršiju, ali prava čaršija je, ipak, onaj centar u kome se svi sokaci i sokačići sastaju. U nekim dućanima bilo je robe velike vrijednosti, a u nekim veoma male vrijednosti . Svi dućani, bez razlike  napravljeni su od drveta.

                                                                      

Kako je moj otac imao krojačku radnju na Gornjoj Čaršiji nasuprot ćefenaka, često sam gledao kako rano ujutro Avdaga, Sejdaga, Ahmet, Smajl,...otvaraju svoje radnje, tako što bi gornja krila dizali, a donja spuštali i na podbočenim kapcima izlagali robu. Bezbrižno su izgledali dok su sjedili na postekijama čekajući mušterije. Kada trgovcu dođe prijatelj ili mušterija na dućan, da nešto kupi ili proda, sjedne na donji ćefenak, popuši „cigar“ duhana i popije crnu kahvu. Nemoguće je bilo zamisliti, da bi prijatelj ili bolji kupac došao na ćefenak našem trgovcu, a da ga on kafom i duhanom ne bi ponudio.

Kada su trgovci svoje ćefenke zatvarali, otkvačili bi gornji kapak od krova i pustili ga da na baglamama visi. Kada izađu iz dućana i podignu donji kapak, a preko sredine, naime gdje se gornji i donji sastaje provuku drvenu četvrtastu deblju dasku (prijevornicu), a zatim je zamandale i zaključaju. Bilo je to ,dakle, veoma primitivno zatvaranje, ali se ipak veoma se rijetko događalo da neko nečiji dućan pokrade.

Pored trgovačkih dućana, od zanatlija najviše je bilo krojača, terzija, kahvedžija, pekara, opančara, obućara, kovača, kazandžija, berbera.......Iza naredanih ćefenaka nazirala se jedna od najljepših tešanjskih džamija – poznata Ferhadija.

Smještena u centru Gornje Čaršije  pa je, po tome,  poznata  i kao Čaršijska džamija.Građena je oko 1564. godine, a sagradio ju je Ferhad-beg sin Skenderov.U svojoj historiji više puta je stradala. Džamija je u vijeku svog postojanja zapaljena u pohodu hordi princa Eugena Savojskog 1697. godine. Do Prvog svjetskog rata bila je presvođena kubetima, ali dolaskom austro-ugarske vojske ponovo je oštećena. Tada je sa Ferhadije skinut i odnešen olovni krov. Detaljnije opravke imala je 1786. , 1882. i 1883. godine.

Oko Ferhadije, sa tri njezine strane, nalaze se manja groblja sa dvadesetak nišana. Najstariji datirani spomenik je Ferhada-sina Skenderova iz 1568. godine. Ovo je ujedno i najstariji natpis na islamskim spomenicima u ovom mjestu.

Ovaj Ferhad-begov nadgrobni spomenik situiran je ispred ulaza u džamiju. Nad sarkofagom je uglavnom nišan izgrađen od skopskog kristala kamena, sa veoma lijepo urađenim turbanom na prevoje. Nišan je visok 1,5o m, a sa sve četiri strane njegove isklesan je u dvanaest četvornih polja. Natpis je u prozi na arapskom jeziku, ispisan krupnim i lijepim nashi pismom. Prevod tog natpisa bi glasio:

„Umrli i upokojeni.....(ovdje tekst oštećen) koje mu je potrebna božija milost.....(oštećeno) Ferhad, sin Skenderov, umro časnog mjeseca redžepa 29-tog godine 975“ ( tj. 29.1.1568.godine). Iz toh podataka proizilazi da je vojvoda Ferhad znatno nadživio Husrev-bega. Svakako je preživio vijek dulji od 60 godina, dok se kao spahija spominje još 1568. godine. I taj Ferhad-beg, koji se prvi put u povjesnim dokumentima spominje kao sudionik Mohačke bitke (1526), zapravo je najznačajnija ličnost za rani razvoj Tešnja. Epitaf na njegovom nišanu najstariji je islamski natpis u ovom kraju.

U istom sokaku, poznatom po njegovim ćefencima  kalupili su se i fesovi  to kod Nazora, i ispred  Avdaginog ćefenka. Opančari su  u tri radnje izrađivali opanke, obućar Salih krpio je i  pravio nove  cipele, sajdžija  Avdo opravljao satove, limar Suljo kovao nove i popravljao stare fijaker šporete, brijač Suljo brijao i šišao ljude ,a u dokonom vremenu i  svirao na malu harmoniku. Na taj način Suljo je i zabavljao svoje posjetioce, a oni su voljeli i duže sjediti  kod veselog brice jer su odatle posmatrali svijet na čaršiji i sve ono što se na njoj dešava. Ahmet pravio je sehare, prozore i čekmedže.... Mi djeca smo rado  gledali kako samouki Hasan iz svoje kahvane iznosi malu skemliju da bi na njih smjestio svoje mušterije. Bili su to ljudi kojima je, u nedostatku zubara, Hasan i vadio zube. Mesar Ahmet bi, opet, povazdan sjedio ispred svoje mesnice i tu čekao svoje  mušterije.  Iz dvije kazandžijske radnje povazdan se čulo kuckanje majstora  koji su pravili  razne kazane. Iz  Hakijine kahvane, a koja se nalazila u zgradi današnje Vakufske kahvane, šegrti su razmosili naručene kahve na ćefenke i u druge radnje.

U dućanima se mogao kupiti i čivit od čega je pravljen mehlem za bolesti glave. Oni koje je boljelo grlo kupovali su i lizali nišador. Za uljepšavanje žena prodavala se kana sa kojom se bojila kosa i nokti. U dvije mejhane predveče bi se okupljale meraklije na akšamluk gdje su znali skoknuti i drugi čekajući na česmi da dođu na red. Ovi bi, onako s nogu, znali popiti i pokoji rum ili čašicu dvije ljute. Nekih stotinjak metara udaljeno od džamije bile su i dvije kovačnice gdje su se potkivali konji kao i poznata kolarska radnja  starog Mustafe. Cijenila se tu blizina džamije pa, iako je znalo biti i gužve, sve je nekako odisalo redom. 

Glavni pazarni dan , koga se ja uvijek rado sjećam, bio je utorak, a petako je bilo življe i na pijaci naročito zbog džume namaza.Meni je, ipak, ostao u sjećanju utorak u nekadašnjoj našoj ćaršiji jer takvih utoraka više nema. Ljeti bi, pored dućana i na svim slobodnim prostorima užeg centra čaršije, baštovani napravili čitava brda od lubenica, dinja, paprika, krompira, kupusa, luka i drugog voća i povrća.

Utorkom bi, obično, i Mujo i Tahir sjekli pečenu jagnjetinu i vikali iz sveg glasa: „Vruće, ama vruće, sve se puši !“. Na te uzvike, ispred svoje stolarske radnje, Ahmet se šalio i dovikivao : „Hajte , dok je vruća , debela je ko jetimska ruka. Tri majke sisala, sve tri jalove bile“. „Hajte junaci, izjeli vas kurjaci. Prodaćemo,,,, nestaje“- dovikuju Mujo i Tahir. U njihovoj blizini stajao je i momak Somundžije Muhe, sa svojim somunima  i dovikivao: „Vrući, ama, plaho vruć!“. I prodavač šerbeta glasno viče: „Ledeno, ledeno“, a njemu, kao u inat, dere se slastičar: „ Halvice, bombone, slatko, medeno slatko“.

Ispred kuće Hotića seljaci prodaju kukuruz, pšenicu brašno, zob i sve vagaju kantarima. Lijevo od njih tezge sa mliječnim proizvodima, kajmak, sir, maslo, suhi sir, sir čabrenjak, mlijeko, slatki kajmak, jaja, kokoši.........Oni koji ne uspiju prodati sve što su nudili na mliječnom dijelu pijace, idu , zatim, od dućana do dućana ili od kuće do kuće i nude svoju robu i po nešto nižoj cijeni. Da ne zaboravim ni majstore grnčare,  sa njihovim zemljenim loncima, tagaricama, testijama, lončićima i sulunarima za furune , pa i kovače koji su se oglašavali nudeći ožege, mašice, zvona za stoku, razna svrdla, noževe, sjekire, motike, sačice i sačeve, kose, potkovice za potkivanje konja..... Iz Ostružnje su, opet, tzv. Karavlasi donosili svoju robu na ponudu i to razne drvene posude, kašike, vretena, stalke (dubke) za djecu, oklagije i druge potrepštine izrađene od drveta. Uvijek se sticao dojam da je sve išlo.... da je svaki proizvod ponuđača imao i svoju mušteriju. Tako je to bilo,... danas se samo spominje

Neki  turcizmi i manje poznate riječi:

A LA TURCA =  mjerenje vremena "A la turca" je metoda mjerenje vremena sa kojim se sati počinju odbrojavati od trenutka zalaska sunca, a ne od ponoći, kao kod savremenog računanja vremena

TERZIJA je krojač  bošnjačke građanske narodne odjeće - narodne nošnje. Potiče od persijske reči "derzi" odnosno turske "terzi" koja znači krojač čohe. Majstori terzijskog zanata su šili različite dijelove odjeće od materijala kao što su čoha, somot, atlas a ukrašavali su odjeću svilenim gajtanima, kićankama, šljokicama, srmom.Dijelovi odjeće koju su šile terzije se zovu: anterija, dolama, muški gunjići, ječerma, džamadan, mintan, misaraba, tozluk, jelek, džube, libade, fistan, kumoš, ćurak, šalvare i čakšire.

ĆEFENAK (tur.) - vratanca od dućana ili radionice kojima se gornje krilo diže a donje spušta i podboči, te se na njemu izlaže roba, a i trgovac na njemu i sjedi.

NIŠADOR -  (tur. iz arap. iz perz.) → amonijev klorid (salmijak; nišador) NH4CL, bijela sol nastala spajanjem amonijaka i klorovodika....– NIŠANI (Nadgrobni spomenik) S ciljem očuvanja svoje tradicije muslimani stavljaju na grob umrlog nišane ili kako se to obično kaže „podizanje nišana“.

AKŠAMLUK = pijuckati piće (npr.domaću šljivovicu) uz meze u trenucima opuštanja .

ČESME  su slavine za vodu koje su se gradile na najpogodnijim mjestima za stanovnike u ulici ili trgu. Obično su bile od kamena ili izlivene od čelika. Isticale su se svojom veličinom i ornamentikom.

SOKAK : Uličica. FURUNA = Zamljena peć pravljena od posebne gline u koju  su se ugrađivali mali zemljeni lončići  obojeni živim bojama.

NEMA VIŠE STARIH AVLIJA

Piše: Subašić S. Hasan

Kad god prolazim pored stare kuće nekadašnjeg komšije iz mog djetinjstva i visokih taraba, sa kojim je ograđena njegova avlija, sjećanja me vraćaju u moje djetinjstvo. Naviru sjećanja i na druge stare kuće i njihove avlije popločane riječnim bijelim i šarenim kamenjem. Tim čistim prostorom širio se miris ruža, behara, zumbula, zambaka, kadifica i  drugog cvijeća. Zelena trava i crveni cvjetići izbijali su između  oblog kamenja koji nikada  nisu bili zalijevani betonom. Žene su vrijedno ribale kaldrmu i u dane koji nisu bili vezani za praznične svečanosti . U tim avlijama uvijek je postojalo jedno mjesto pod grožđem ili kakvom voćkom gdje se u proljeće ili u ljeto sjedilo, kahvenisalo, akšamlučilo, divanilo, ašikovalo; bila su to, dakle, mjesta druženja i intime, koja su svojim visokim tarabama ili zidovima bila skrivana od pogleda znatiželjnika.

U njih se, obično, ulazilo na velika i mala vrata; na mala su ulazili i izlazili domaćini i gosti, a na velika konjska  zaprega koja je domaćinu dovozila drva, žito, sijeno, voće.... sa pijace ili njegovog imanja. Ti prostori su bili, u svakom slučaju, ogledala domaćice i domaćina u koje se ulazilo samo uz njihovo odobrenje kucanjem na njihove kapije.

Ovo kucanje izvođeno je pomoću ugrađenih halki na kapijama i to, obično, po dvije halke; jedna veća i unutar nje manja.Na veću halku kucali bi muškarci,a na manju žene. Kucanjem u veću halku dobija se veći zvuk što bi značilo da je na kapiji muško lice, dok je manja halka davala manji zvuk što je značilo da je na kapji žena.

Šta je danas ostalo od prostora koji su predstavljali ukrase bošnjačkih , i ne samo bošnjačkih, kuća ? Nažalost, skoro ništa ili vrlo malo od njihovih izvornih oblika kao dijelova kulturno-hiustorijskog naslijeđa. Ovo nasleđe je ugroženo brzim i neprekidnim razvojem urbane sredine. Iz istih razloga i brzog trenda gradnje ni drugi kulturno-historijski spomenici nisu pošteđeni kako na području općine Tešanj tako i šire gledano. Ponovo se pitam (i ko zna koji put) kome je smetao mali Rimski most, koji je  postojao preko 500 godina  na starom karavanskom putu prema Kosinom brdu. Od ovog mostića danas nema ni traga. Nisam ja jedini koji se pita zašto on nestade . Oni koji ne pamte njegovo postojanje, sreća je,  mogu o njemu pročitati iz pisanja i bilješki najvećih umova Bosne i Hercegovine od Handžića, Kreševljakovića do brojnih putopisaca koji navraćaše ili prolaziše kroz Tešanj.

A kako je riječ o avlijama ne mogu a da ne spomenem njihov današnji izgled; ako i postoje oko kuća, one su obično odgrađene ili zagrađene mazijom i zakapijane betonom i željezom pa , svojom novom i modernom arhitekturom i izgledom, više odbijaju nego što privlače. Moglo bi se reći i ovo da time potencijalnim posjetiocima žele poručiti kako nisu dobro došli. Naravno da izuzeci postoje, da postoje ljudi koji vole druženje i koji ne odbijaju putnike iz svojih  avlija. Nije Tešanj ono što je nekad bio. Gdje ste stara dobra vremena.

Značenje turcizama: Avlija: Dvorište ispred kuće,  Divaniti: Razgovarati. Mazija: Čelik – željezo.